Istorija čovječanstva i istorija Evrope zapravo je neprestana smjena različitih društvenih tendencija i duhova koji iz određenih istorijskih razloga u određenom trenutku snažno i sudbinski prožimaju i potpuno mijenjaju jedno društvo. Smjene epoha i korjeniti društveni preobražaji obično bi se kroz istoriju odvijali poslije velikih istorijskih kriza i ratova.
A bilo je trenutaka u istoriji kad je izgledalo da je čovjek pobijedio zlo u sebi i u društvu. Poslije slobodarskih revolucija krajem osamnaestog i tokom devetnaestog vijeka, dominacija individualnosti i građanskih sloboda na razmeđu 19. i 20. vijeka bila je apsolutna i činilo se da se potpuno i sretno ukorijenila u evropske temelje. Evropa je početkom dvadesetog vijeka dosegnula blistav vrhunac na polju duha, kulture, nauke, tehnologije, industrije, društvena sreća je prelazila na individualnu, ali uprkos svemu tome, izbio je veliki rat 1914. godine koji će iz temelja promijeniti evropsko društvo u periodu od 1918. do 1939. godine. Evropa je poslije svršetka rata 1918. godine počela živjeti period vlastite negacije, a na njenom tlu su tada rođene najveće pošasti koje svijet poznaje: nacizama i fašizam.
Kulminacija opšteg ludila u Evropi morala se preobraziti u eksploziju i rat svjetskih razmjera. Međutim, dotad neviđene razmjere stradanja, uništenja i apokalipse pomogle su ljudima i državama da shvate da se svjetska sreća i svjetski mir moraju graditi na sasvim suprotnim temeljima i da se više nikad ne smiju vratiti na taj mračni period nacizma i fašizma, totalitarizma i partitokratije u kojem omađijano i izmanipulisano krdo u transu ugrožava i sputava društveno odgovornog pojedinca. Zlo je bilo toliko veliko da je svijet instinktivno počeo da se bori da se ono više nikad ne ponovi. Ukratko, fašizam je stvorio antifašizam kao prirodan odgovor univerzalnog razuma koji se mora boriti protiv iracionalnosti. Zato se Evropa poslije 1945. počela graditi na novim i humanijim temeljima. Poučena lekcijama iz netom završene prošlosti, evropske države su se i smišljeno i spontano započele udruživati oko zajedničkih vrijednosti, a na vrhu tih vrijednosti nesumnjivo se nalazio antifašizam. Dvije zemlje su bile ključne za izgradnju nove i zdrave Evrope: Francuska i Njemačka. To što su te dvije zemlje bile veliki istorijski neprijatelji predstavljao je ključni faktor uspjeha novih evropskih plemenitih inicijativa. Lako je među prijateljima i istomišljenicima postići dogovor i uspostaviti mir. Dogovor i mir su vredniji što su razlike među ugovornim stranama veće.
Francusko-njemačko brzo i iskreno približavanje omogućilo je da devetog maja 1950. godine u Parizu bude obznanjena velika ideja o budućim čvrstim temeljima čitave Evrope, ideja čiji je prioritet svih prioriteta i cilj svih ciljeva bila mir, mir i samo mir. Toga dana kad su se sjedinili i stopili Evropa i antifažizam, velikog dana koji će istorija zapisati posebnim slovima, pročitana je čuvena izjava francuskog ministra spoljnih poslova, Robera Šumana. Izjava nije naravno djelo jednog čovjeka, ministra Šumana, već je bila izraz čvrste volje i ozbiljnih namjera čitave ranjene Evrope koja nije željela doživjeti novo ranjavanje pa je zato antifašizam bio ugrađen i cementiran u temelje nove Evrope. Izjavu su prigrlile ključne evropske zemlje koje su od tog dana zvanično krenule u izgradnju mirnije, prosperitetnije i plemenitije Evrope sa što više zajedničkih inicijativa za opšte dobro, jedne Evrope zagledane u budućnost. Ta nekadašnja budućnost zapravo je naša današnja stvarnost.
Tako Evropska unija danas predstavlja poseban svijet koji baštini velike i najljepše tradicije vlastite istorije i promoviše ih u svijetu. Uprkos raznim preprekama, teškoćama, izazovima i sve izraženijim podjelama i razlikama unutar Unije, zahvaljujući visokom civilizacijskom stepenu razvoja, pojačanom osjećaju za poštovanje univerzalnog i drugog, Evropska unija brižljivo čuva svoju antifašističku tradiciju koje se ne smije odreći jer bi se odrekla same sebe. Veoma je važno ponavljati ovu poruku i ovu činjenicu svakog devetog maja, kad se istovremeno proslavlja Dan Evrope i dan pobjede nad fašizmom. Istorijski i naučno gledano, nacizam i fašizam su od 1945. završene istorijske kategorije. Evropa zna da su oni pobijeđeni i da povremena neonacistička i neofašistička okupljanja društvenih marginalaca nisu razlog za brigu već stalna snažna opomena da Evropa mora ostati u pripravnosti i u startu se sukobiti sa svakom pojavom kojom se ugrožavaju evropski antifašistički temelji.
U trenucima kad Bosna i Hercegovina preživljava opštu agoniju jer nikako ne uspijeva da stane na zdrave noge i temelje, upravo takva Evropa zajedničkih vrijednosti i interesa, Evropa saradnje, poštovanja i solidarnosti, Evropa bez granica… predstavlja uzor, model i ideal kojem treba težiti Bosna i Hercegovina. U istoriji ima trenutaka kad jedno društvo dođe u nesporazum sa samim sobom. Ukoliko jedno takvo društvo u vrijeme velikih istorijskih kriza ne zna svoje vlastite probleme rješavati svojim vlastititim najjačim sredstvima, ona postaje plijen jednog potpuno drukčijeg društva koje je potpuna negacija prethodnog. Drugim riječima, umjesto da sa svojom veoma jakom antifašističkom i slobodarskom tradicijom koju naša zemlja ponosno baštini iz života u Jugoslaviji i umjesto da sa svojim najvećim bogatstvom – nacionalnom i vjerskom raznolikosti – izgradi malu Evropu u našim granicama, Bosna i Hercegovina je 1990. upala u nacionalističku i korupcionu zamku iz koje se ni do danas nije isplela. Iako osiromašene i unesrećene, bosanskohercegovačke mase su zarobljene u primitivnom nacionalizmu i teledirigovanoj mržnji. Ništa od ovoga nije u saglasnosti sa pomenutim evropskim vrijednostima i ovdje leži ključni razlog našeg nesporazuma sa Evropom i objašnjenje zašto smo i danas daleko od Evrope. Nacionalista ne može biti antifašista i što imamo više nacionalista imamo manje antifašista. O ovome trebamo ozbiljno i zabrinuto razmišljati svaki dan, a naročito devetog maja, na Dan Evrope. Ukoliko iskreno želimo postati dio evropske civilizacije, moramo se progresivno oslobađati nacionalističke pošasti.
Nacionalizam je zapravo naš fašizam i on je prisutan u svakom nacionalnom korpusu. Nevolja Bosne i Hercegovine ogleda se u tome što već tri decenije svaka od tri naše nacionalističke partijske koalicije uspijevaju da skrenu pažnju sa vlastitog nacionalizma i vlastitog zla ukazujući na nacionalizam drugih, a nazivajući to zlo fašizmom. Ovo je veoma opasno jer se na taj način na sve tri strane homogeniziraju ostrašćene i izmanipulisane mase koje ne mogu ili ne žele vidjeti slabost i odgovornost u vlastitim redovima i uzroke za vlastite nevolje traže kod drugih.
To je najbolji put u fašizaciju masa i iz tog snažnog nacionalističkog zagrljaja valja bježati što prije. Umjesto da tražimo fašizam odnosno nacionalizam i šovinizam kod drugih, bilo s koje strane gledano, jedino spasonosno rješenje za svakog pojedinca i za Bosnu i Hercegovinu je da se borimo protiv nacionalizma u vlastitim redovima.
Bosna i Hercegovina će biti organski dio Evropske unije tek onda kad potpuno izgradi svoje temelje na temeljima evropskih vrijednosti, a naročito na tradiciji antinacionalizma koji je kod nas sinonim za antifašizam.