Piše: Žana Alpeza
U ovome članku će navesti nekoliko primjera današnjih grijehova. Prava istina je da velika većina ljudi ima kontrolu nad gradnjom svojeg bogatstva, no potrebno im je nekoliko savjeta. Potreban je naporan rad. Potreban je pametan rad. Potrebna je samokontrola. Potrebno je strpljenje i vrijeme. Potrebno je preuzeti odgovornost za svoje postupke, bili oni dobri ili loš.
Kada bi počeli nabrajati počevši od najtežih grijehova što je religija (govorim o kršćanstvu) ostavila čovjeku na zemlji da ih poštuju, da ih ne gaze, da ne počine neko zlo, ali čovjek je složeno i neposlušno biće, uvijek traži više, teži ka boljem, pritom ne razmišljajući da li drugog direktno ili indirektno ugrožava.
Period od 80-ih, 90-ih, 2000-ih je prekratak period da bi se čovjek po riječima Junga „individualizirao“ sa novo nastalom situacijom, odlukama, bilo da je riječ o lokalnoj široj ili globalnoj zajednici. Ono što su donijele „milenijske“ kako ih nazivaju godine je teško prilagodljivo čovjeku koji je naučio, težio, živio, ka poštenju,radu, ljudskosti, moralu, principima, idealima. Mlade generacije su ušle bez ikakvih problema u tzv. moderno doba i prihvatilo ga, to jest prigrlilo sa velikom radosti.
Kako se danas postaje bogat?
Bogatstvo bez rada- poslijeratni period je donio vreće plijena za one koji su se obogatili bez ikakve muke, bez rada, bez ikakvog stručnog znanja, iskustva. Oni su kao paraziti koji su se iščahurili, uklopili, stavili masku vuka, pritom bez ikakvog stečenog karaktera na sve su spremni. Uzeli su novce, načine, prilike, te ih pretvorili u bogatstvo. To bogatstvo koje imaju nije normalno-ono prelazi granice svakoga razuma, to su „tajkuni-paraziti“ koji imaju sakupljački nagon. Sakupljački nagon je jedan od nagona koje je teško kontrolirati ili čak nemoguće. Vidjeli smo bogataše koji su recimo kupili jednu kuću ili vilu,ona ima nije dovoljna te kupuje na drugim mjestima-isto je sa tvrtkama, automobilima.No, taj sakupljački nagon osim što ih tjera da kupe sve više i više, nema te rupe koja im je dovoljna. To naravno s vremenom spada u određenu vrstu patologije,gdje ti ljudi vrše ogroman pritisak na svoje djelatnike, užu/širu obitelj,prijatelje. Počnu uživati u situacijama kada druge pogotovo svoje djelatnike tlače, vrše i rade mobing, izrabljuju, tretiraju ih kao ostarjelu iskorištenu bačenu krpu. Jako teško je biti djelatnik kod ovih ljudi koji imaju firme,ljudi su primorani danas raditi za minimalne plaće da bi se prehranili, često i oboljevaju –psihosomatski najviše.
Ova vrsta ili „grijeh bogatstva bez rada“ današnjeg doba je jedno zlo koje je došlo nama u svakodnevnicu nekako rapidno, bez da možemo se uspostaviti, tražiti promjenu. Ova vrsta ljudi koji su se obogatili na razne nezakonite načine bez rada, muke, truda je, kao osobnost nemoguće promijeniti. Ovi ljudi su nezadovoljni frustrirani da li zbog sadašnjeg stanja (jer uvijek hoće više), bez obzira nastavljaju li zarađivati milione oni proživljavaju unutrašnje stanje „manjka“! Kupuju ili pokušavaju kupiti što se može novcem (a oni misle da novac sve kupuje), da bi zadovoljili ili utažili praznine tjelesne i psihološke potrebe.
U normalnim uvjetima poslovanja ljudi koji se odluče na stvaranje poslovne klime, ulaganja, ideje ili općenito krenu u biznis treba proći barem pet godina da se počnu vidjeti rezultati mukotrpnog rada.Ali, svakako uz povoljne ekonomske standarde, socijalnu politiku, i ostale stepenice ka poslovanju. Naravno, to ovako pišući za naše krajeve oni koji su „preko noći“ zgrabili, te postali grabežljivi i sakupljači je smiješno.Zbog toga i jesmo tu gdje jesmo, jedni su abnormalno bogati, dok je ona druga skupina ostatka ljudi siromašna jedva preživljava. Puno je gladnih kojima su „pučke kuhinje“ postali „hramovi spasa“ jer nemaju nikakvih primanja, ili su bolesni, stari, iznemogli, obitelji sa puno djece i slično. I gledajući sliku jednog bogataša koji je iza sebe ostavio nekoliko generacija financijsko situiranih, te drugu sliku siromaštva koji se svakim danom mole da umru pitamo se zar ovo nije „grijeh modernog doba“?
Posao bez morala? Odbačeni kao zadnje krpe
Dvadeset prvo stoljeće,uz pokretačku snagu globalizacije je donijelo širok spektar radnih mjesta. Početak razvijanja industrijalizacije je počeo krajem 80-ih prošlog stoljeća, tako da je u kratkom roku došla globalizacija sa ogromnim promjenama u radnom okružju. Naravno globalizaciju su potakli veliki ultramoćnici kojima je lakše poslovati sa jednog kraja svijeta na drugi. Onda se pomalo javljaju nove pozicije za radna mjesta. U bivšim sustavima država je zapošljavala znači ako si ugostitelj taj posao možeš i obavljati. Danas ova raznolikost je dosta dobro utjecala i utječe na mlade ljude koji su željni putovanja, upoznavanja, učenja. No da li je to tako zaista u stvarnosti? Uzeti ćemo nekoliko primjera današnjih radnih mjesta kako funkcioniraju. Recimo od 90-ih je velika potražnja u modnoj industriji za modelima/manekenkama, ove djevojke moraju već imati predispozicije što se tiče fizičkog izgleda, vanjštine da bi bile primijećene, te da bi ušle u svijet mode.
Kada se desi da su već u vrtlogu modne industrije one su podložene sveme i svačemu. Te mlade djevojke željne slave, dokazivanja, ambicija, novca, putovanja, laskanja su spremne (većina ih) i na ružniju stranu, često su ucjenjene pa moraju uzimati razne supstance od droga, eskort pratnji, izložene su izgladnjivanju bulimiji,anoreksiji. Za rad što odrade na pistama te ostalim angažmanima često nisu plaćene. Znači poslodavci im kažu: znaš ti draga djevojko koliko bi njih bile na tvom mjestu? I tu prestaje sva priča i daljnji razgovor.To se ne može nazvati poslom, to je muka, bez ikakvog morala, dostojanstva.Ali,neću u ovom primjeru izostaviti i one djevojke koje su svojevoljno prihvatile da se drogiraju, budu lake mete i slično.Opet dolazimo čemu išta vrijedi kada te kao osobu ne poštuju,kada si izložena/z raznim maltretiranjima.
Drugi primjer je radnik/ca u samoposlugama, te žene najviše su žene za blagajnama, pakiranjima itd. su na minimalnim plaćama, one koje se razbole trpe i rade ne smiju reći poslodavcu da je bolesna, jer o čemu pričamo kakvo bolovanje? Pa ti kaže ženo draga znaš li ti koliko ih je nezaposleno pa bi tvoje radno mjesto. Da ne govorim za trudnice koje nekako skupe snage i hrabrosti da im kažu da su trudne. Uz što rade non-stop an nogama, poslije radnog vremena kada e blagajna zatvara nema ići kući-čeka ih čišćenje i ribanje podova. Pa ove radnice ako je u pitanju druga smjena dođu kući oko ponoći. I tako iz dana u dan za koliku plaću od 400KM do 600KM. I to ovih šeststotina ako dobiju sretne su. Uz to ih na razne načine omalovažavaju, trpe, pate, nazivaju svakakvim imenima (glupačo, ti si nesposobna, nikad nećeš ništa naučiti, nemaš ništa u glavi).
Gdje je ovdje osnovno ljudsko pravilo – pravilo da se prema drugima postupa ljudski, s poštovanjem, da li prema starijem, nema toga to je već odavno u ovome stoljeću prošlost, i to prošlost koje se sa nostalgijom većina sjeća.
Religija bez žrtvovanja – Bože pokaži im poniznost!
Većina religija uči i utiče (bi trebalo) svoje vjernike da je ljubav, poštenje, skromnost, poniznost, itd. ono što je Bog ostavio da nam bude bolje na ovoj zemlji. No, oni koji su (sada govorim o kršćanstvu) naslijedili Isusa Krista od apostola, svećenika se svojim pozivom ponašaju i rade li to tako?
Kakav je to primjer žrtvovanja jednog od svećenika koji gleda kako će pojesti najskuplju hranu? Kakav je to primjer žrtvovanja svećenika koji bez novog automobila ne želi sjesti u staro izdanje Volkswagen golfa II ili slično? Kakvo je to žrtvovanje kada mu je komfor interijera i eksterijera najmoderniji i usklađen prema željama? Kakvo je to žrtvovanje kada svećenik ili vjerski voša bilo koje druge religije nikada nisu posjetili stare i bolesne, mlade i bolesne (osim onih što im daju bolesničko pomazanje), i mogli bi nabrajati u krug bezbroj. No, religija bez žrtvovanja za vaše religije ima i smisla? Ima li smisla i za običnoga čovjeka koji isto tako svaki dan pogotovo u današnje vrijeme može pomoći na bilo koji način onome kome treba. Zašto trebaju nekome desete cipele ili trenirke (markirane u raznim bojama), zar nije ljudski, religijski, humano da se udijeli onome kome treba.
Što je se desilo sa skromnošću i poniznošću? Nigdje ih nema. Propali. Nestali. Izgubili se. Ne vidimo ih duže vremena, što je to moglo ili tko je to mogao razoriti nešto poput poniznosti? Samo čovjek, samo je čovjek to mogao-i on je to učinio,a zašto? Iz pohlepe, iz privida d mu je materijalno postalo prioritet, da je zatamnio i donio crne oblake nad skromnosti koja ljude čine boljima, plemenitijima, ispunjenijima. Da samo čovjek-kojega je novac zaslijepio, kojemu je zatamnio dušu i zatrovao tijelo.
Kakvo to žrtvovanje za drugoga smo uradili,za obitelj, prijatelje, za potrebite za Boga upitajmo se!
Uživanje bez savjesti- Apokalipsa današnjice
Kako je život lijep, kako može čovjeku i pruža razna zadovoljstva, sreću, radost, ispunjenje. Čovjek u njegovoj raznolikosti može uživati svakim jutrom kada se budi, i večeri kada ide spavati. Nekada je čovjek uživao u malim sitnicama što njemu i njegovoj obitelji puno znači, djeca su nekada odbrojavali dane do Božića i sakrivali pod jastukom zapisane datume koliko je ostalo do Božića radujući se pomisli i činjenici da će otac ili majka koliko su mogli priuštiti donijeti poklon, o kojemu se cijele godine priča. Bakama i djedama je bilo toplo u dugim zimskim noćima pokriveni pod gunjem slušajući kako vjetar puše. Uživanje majkama i očevima je bilo kada su svi skupa za stolom za večerom,gledajući i uživajući u pogledima djece kako im se lica smiješe, lupajući pod stolom jedni drugi tko će sljedeći pitati majku ili oca do koliko još smiju gledati televiziju.
Ova bajka što sam gore napisala danas više ne postoji, postoji u sjećanjima onih koji su je imali, doživjeli, i živjeli s time. Za ostale ovo je samo jedna bajka, i to bajka sa podsmijehom. Tko danas djecu može zadovoljiti za gomilom poklona, i to ne čekajući blagdane-što god da im roditelji kupe nezadovoljni su. Više i ne viđam djedove i bake, one što negdje sretnem ostalo je u njihovim očima tuge koja gleda na ovaj svijet danas,na ovaj labirint bez kraja. Kažu bake i djedovi „ne znaju sinko uživati u životu“, i točno je tako.
Današnje uživanje se svelo na prazno ništavilo materijalnog gomilanog smeća. Ljudi samo nogom to smeće uklone u stranu. Što čovjeku treba da bi uživao-malo sreće koju stvori, okružen dragim ljudima, prijateljima, malim sitnicama, velikim dušama, širokim osmjesima, razigranom pjesmom,i smijehom koji ne silazi sa usta.
Ne zna današnji moderni čovjek kako je to prekrasno uživanje, on srlja što dublje u živi pijesak tražeći ruku spasa, tone do ruba apokalipse!