FUDBAL U IZOLACIJI
Bosancima i Hercegovicima fudbal je – ljubav
Siromašan, bogat, visok, mali, mršav ili debeo. Toliko je stvari zbog kojih se ljudi vole dijeliti na jedne i druge.
Ipak, postoji ono nešto što nas u samoj sredini spaja, ono što je svima zajedničko na ovom svijetu, a to je fudbal ili nogomet. Ova egzotična igra koja decenijama unazad očarava i predstavlja smisao života za milione ljubitelja, danas je pomoću tehnologije doživjela svoju najveću ekspanziju. Prave se velelepna zdanja na kojima mogu prisustvovati desetine hiljada gledalaca, a pred njima se odvijaju najljepše tekme na svijetu. Na najljepšim travnatim tepisima koje je čovjek ikada pravio sudaraju se najveće sile nogometa, a jedna malena Bosna i Hercegovina može potući veliku Francusku. Na tim tepisima pobjeđuje srce i emocija, ali ono najbitnije – pobjeđuje istina, volja, želja, ljubav i požrtvovanost. To je unikatna prilika da se milionima mladih stavi osmijeh na lice. Utakmica za utakmicom upisuje se u historijsku čitanku jedne igre koju nazivaju najljepšom na svijetu. Za nekog je fudbal pitanje života i smrti, nekom je i više od toga. Majstorije koje gledamo na stadionima ili malim ekranima morale su se stvoriti negdje a stvarale su se na ulicama, poljima, haustorima i kućama pa čak i u snovima. Područje Balkanskog poluostrva egzaktan je primjer kako se iz ničega stvaralo nešto, kako su se stvarale legende. Kao mali smo šturo bježali iz kuće i škole da vani šutamo tu loptu punu zraka uzvikujući imena naših uzora. U školi su se vodile žustre polemike dječaka koji su svaki ponaosob glumili svoje idole, pa su uz emocije uzvikivali ko je bolji nogometaš – od Ronaldo Luís Nazário de Lime do Roberto Carlos da Silva Rochae pa čak i Hendrik Johannes Cruijffa ili Ronaldo de Assis Morreira poznatijeg kao Ronaldinho Gaucho.
Precizno su pojašnjavana duga brazilska imena, distinktivne karakteristike svakog velikana ove igre od šuta do frizure. Danas se to donekle izgubilo, djeca vozaju skutere, ne prave frizure kao nogometaši već zure u ekrane tipkajući. Tu gube najljepše trenutke svojih života koje nikad neće moći vratiti. Možda smo u ovom trenutku kada smo svi u karantinu shvatili da u svakoj našoj ulici, kući ili stanu postoji igralište na kojem nema policije koja nas može kazniti ili poslati kućama. Igrališta na kojim nema virusa, nema zla i nema mržnje – tu se uzvikuju imena naših idola dugih brazilskih imena i nema telefona na koje će nas roditelji zvati da idemo kućama.
Fudbal piše najljepše trenutke u našim životima bar nama koji se u toku igre na igralištu stalno svađamo sa košarkašima koji žele dio terena sebi kako bi bacili koju na koš pa se na kraju dogovorimo da oni igraju sa nama malo lopte a mi sa njima bacimo koju basketa.
Ne može se nešto malo voljeti već cijelim srcem i dušom. Naša zemlja živi na tim igralištima na kojima se rađaju novi heroji. Još uvijek na našim igralištima žive najveći snovi i majstori koji su igrali ovu ingenioznu igru.
Od one lopte koju smo pravili od novinskog papira, do danas kad nas mijenjaju novi klinci sa svojim ofucanim loptama, shvatam da se ništa u biti nije promijenilo, da i dalje želim bit veliki Lampard da dajem golove iz slobodnih ili Salihamidžić koji „zabija“ za Reprezentaciju, a možda i ponajviše Adnan Osmanhodžić Buco kako daje go Želji na prepunom Tušnju. Još uvijek sanjam san kojeg sam sanjao kao mali i upravo radi tog sna svi mi veliki, mladi i oni najstariji, volimo fudbal. Jer ono malo igralište i lopta bude u nama najljepšu ljubav koju neko može imati u svome srcu. Prava ljubav ne može se istrošiti ni izblijediti i ostaje uvijek u nama.
Piše: Damir Mujabašić