Biti žena je izuzetno teška i istovremeno božanstvena uloga. Svijet se iz nje rađa, ali je i uništava svakim novim danom i neprilikama. Kada se traži asocijacija za riječ hrabrost, moja oduvijek biva Slavica. Moćna, samouvjerena, talentovana. Samohrana majka, baka, učiteljica po zvanju i životna učiteljica. Ona je borac za sva ljudska prava a ujedno ogromno nadahnuće. Ako postoje uzori i idoli u realnom svijetu, onda je meni to ona.
Svoj trnoviti put počela je onog trenutka kada je došla na ovaj svijet. 1947. Kao jedino žensko dijete u porodici ona je svoje rano djetinjstvo provodila obavljajući ulogu majke, kućanice i učiteljice. Iako su živjeli zajedno kao porodica, otac, majka, 2 sina i ona, oduvijek je ona bila ta koja je većinu tereta stavljala na svoja pleća. Naizgled krhka a tako snažna.
Svoj život je posvetila pozivu za koji vjerujem da je rođena, pedagogiji. Učeći druge onome što je ona. Dok sam tražila inspiraciju i razmišljala o potencijalnim temama, shvatila sam da tu nema dvojbe. Moj glavni i jedini adekvatan izbor je ONA. Odgojila je moju mamu, a potom mene i mog mlađeg brata. Činila je svako ništa mnogo većim od nečijeg svašta. Sve je dijelila na pola i više, a sebe stavljala po strani. Za nju nikada nisu postojale podjele po boji kože, vjerskoj i etničkoj pripadnosti. Postojali su dobri i loši ljudi, a ona je pomagala i jednima i drugima. Čini to i sada, u svome malom tavanskom stanu u Vukovarskoj 6/17 Jajce. Od jednoiposobnog stana ona je napravila životni prostor za nas četvoro. A put do njega je bio veoma trnovit. U razgovoru sa njom prisjetila se dirljivih trenutaka izbjegličkog života u Banja Luci. Priču počinje pozicijom žena tada:
“I onda kada nisu smjele ni misliti drugačije neke od njih su radile drugačije. Usudi se ako smiješ!! Smijem. Kako neću smjeti. Jedino tako i znam da živim-poput onog raznobojnog cvijeta što ga zovu-prkos-ničem i mirišem čak i na zabranjenom mjestu.
Rat u Bosni. Kao da neko hoće vještački uništiti neke boje od cvijeta-zvanog prkos. A ima ga i žutog, plavog, narandžastog, crvenog. Poput ljudi u mojoj zemlji, različiti a opet isti. Usudi se ako smiješ-kaže sama sebi! Luta po Banja Luci sa ćerkom reklo bi se po narodnom-od nemila do nedraga. Njena imovina stala je u dva kartonska paketa. Pomakni se tamo! Pomakni se amo! Sa jednog tuđeg praga na drugi. Nosi kartonske kutije, nosi uspomene u duši na njeno Jajce.
Orlovački put je uzbrdica-ulica u kojoj su odnedavno stanovale ćerka i ona. Ustupljena im je na korištenje vikendica. Mnogo vlage ali ona ipak kaže: Pa balkon je divan! Nikada nećemo imati ljepši. Kad god možemo provodimo vrijeme na njemu. Pretvaramo kamen u zlato. Vlagu u sunce. Jutros rano probudila ih je buka motornih pila. Režu sve. Mještani odlučili da prošire put. Reklo bi se dobri. Ali režu jer vlasnik toga visokog drveća nije više tu. Pa neka se zna ko šta smije, a ko ne smije!
Svako od njih ima već ispred svoje kuće i do 20 m drva. Kome će ova? Nastade neviđena prepirka. Slavica sluša. Pritajila se. Nju niko ne spominje. Kao da drva njoj ne trebaju. Trećega dana popne se ona do Vasine kuće. Tu kupuje mlijeko za tek rođenu Saru. Otac na ratištu, nije joj se obradovao ali ona jeste. Jelovnik za Saru u razvoju-mrvice hljeba posute šećerom. Popije malo onog mlijeka. Drugi obrok posoljene mrvice. Iza toga mlijeko. Neko će reći jadno dijete! Pa zar može preživjeti?! Prkosno moje sunce rumeni se i napreduje iz inata onima koji joj se nisu obradovali-kaže Slavica.
Pita Vasu, čija je odluka najvažnija u naselju da drva dadnu njoj. Nakon nekoliko dana odlučivanja konačno su je i zapala. Ljudi se sažalili na tešku životnu priču. Međutim ona je odlučila dati Bajri i njegovoj ženi. Njima su potrebnija. Vratili se oni u svoju straćaru. Bajro obnevidio. Ćerka malo psihički otišla. Jedino Bajrinica mora biti dobro. Već treći mjesec čekaju da im vlast uvede struju. Neće. Bajro sjedi u kolicima i raduje se povratku. Dobro je što ne vidi da nema struje. Daće drva Bajrinici da može Bajri oprati veš svaki dan. Toplo je, ali ona mora naložiti vatru. Iako je lakše okrenuti dugme na šporetu, ali nema struje.
Pozvala je Bajrinog sina i rekla mu da prenese sve. Ona će se već nekako snaći. Ljudi ostaju u šoku, počinju priče da je luda i da je zato ostala bez čovjeka. Ali ona se ne obazire. Pričalo se o tome par dana. A onda iznenada dođe njoj vijest- da se vrati u Jajce, stan joj je napustio stanar i otišao svojoj kući. Ima li Boga? Ja ne znam. Ali ponekad mislim da je to neka kosmička sila koja kruži kao voda u prirodi. Ja učinim dobro Bajri a meni neko drugi, i tako sve u krug. Usudi se da uradiš čak iako je opasno i pomisliti. Budi djetelina sa četiri lista. Nikneš li trolista, ko će te naći u moru djeteline?!”
Obzirom na poslijeratne okolnosti bilo je rizično i suludo pomagati ljudima druge vjeroispovijesti. Nakon Slavicinog dobročinstva ljudi nisu od nje napravili heroja već osobu izopštenu iz društva. Nije bilo opravdanja za njen postupak. Jedna od najboljih mogućih okolnosti tada je bila upravo povratak u njeno Jajce, jer u Banja Luci čini se više nije bilo mjesta. Ali ni povratak nije spas, već samo utjeha. Godine su prolazile i prolaze u nekom retrogradnom kretanju. Čini se da ne idemo naprijed već je najveći mogući doseg stagniranje. Ljudi i danas u drugima, nepoznatima, tuđima vide prijetnju. A takvima se ne pomaže. Ma koliko se zalagali za ravnopravnost u teoriji, ljudi još uvijek nisu u konačnici spremni to prenijeti u praksu.
Prema popisu stanovništa iz 1991. u Banja Luci je živjelo približno 29 hiljada bošnjaka. Što je pet puta manje od srpskog stanovništva. Smatrani su manjinom. I u skladu s tim tretirani. Ali situacija danas nije mnogo drugačija. U manjim sredinama poput Jajca situacija je gotovo obrnuta. Bošnjaci predstavljaju većinski narod dok srpskih ustanova i vjerskih obilježja gotovo da nema. Događaj iz Banja Luke obilježio je Slavicu kao hrabru i humanu ženu. Međutim nije joj pružena dobrodošlica kao povratnici. Zbog njene vjerske pripadnosti i tolerancije prema svima, mnoga su joj vrata ostala zatvorena, pa tako i ona poslovna.
Kako su rekli “Treba da se vrati na svoje.” A čovjek više ne zna šta je to njegovo jer u dobroti se ne poznaju granice. Njen radni vijek nastavljen je i završen u Podbrdu, mjestu u blizini Mrkonjić grada gdje je svakodnevno putovala stopom na posao. Heroji ne dobiju pohvalu društva, već dobiju samo veći teret. Velike boli traže velike duše-reklo bi se. I ona je oduvijek vjerovala u to. Od osrednjih trenutaka ionako nemamo ništa. Kada bi se pažnja makar malo više usmjerila na talentovane a ne osrednje ljude svi bi znali za moju Slavicu. Od njene mizerne penzije jedino je mizernije to kako je postavljen današnji sistem vrijednosti. Ova priča treba da Vas podsjeti na one prave. Izabrala sam i birat ću uvijek pisati i govoriti o njoj jer je ona primjer ogromnog talenta a prije svega ljudskosti. Ona je karika od presudnog značaja u lancu zajedništva i tolerancije.
KONTAKT INFORMACIJE:
Sara Velaga
+387 (0) 63 293-358
sara_velaga@hotmail.com
Vukovarska 6/17 Jajce 70101
Studentica druge godine komunikologije na Komunikološkom koledžu “Kapa Fi” Banja Luka