Čovjek koji je rekao da bi radije bio sretan nego dobar, znao je puno o životu. Ljudi se plaše suočavanja sa spoznajom da veliki dio života zavisi upravo od sreće. Plaši ih razmišljati koliko toga je izvan njihove kontrole. Baš kao kada igramo tenis i kada loptica udari mrežu. U samo dijeliću sekunde, loptica može otići naprijed ili pasti nazad. Uz malo sreće, otići će naprijed i ti pobjeđuješ. Ukoliko padne na tvoj teren, gubiš.
Ovako je legendarni Woody Allen započeo svoj film “Match Point” i dao nam, već na samom početku, dosta materijala za duboku kontemplaciju. Dodala bih, ako smo u raspoloženju za takve kontemplacije.
Moja razmišljanja o životu,generalno, podudaraju se sa Woody-evim samo na određenim poljima.
Naime, za rad na sebi sreća ne igra veliku ulogu. Ustaneš rano sa elanom spremna da daš sve od sebe kako bi ostvarila svoje dnevne ciljeve. Oni sačinjavaju put i predstavljaju male korake do ostvarenja tvojih viših, da kažem, životnih ciljeva. Baš kao sa tenisom, daš sve od sebe da je igra na tvojoj strani terena vrhunska. Redovno treniraš, kvalitetno spavaš, zdravo se hraniš i odmaraš tijelo kada je vrijeme za to. Da bi se bila najbolja verzija sebe potrebna je disciplina i volja.
Sreća ulazi u priču, kao veoma bitan faktor, onda kada je sa nama na terenu još jedna osoba. Pokušavamo procijeniti koliko je ozbiljan suigrač, predvidjeti kakve poteze će povući i kako da u novonastaloj situaciji izvućemo pobjedu.
Tako je u i životu. U posljedje vrijeme razmišljam o vezama tragom Woody Allen-ovog poimanja. Tu nema pripreme, te nema isprobanog i provjerenog recepta. Možeš pribjegavati različitim taktikama od rizikovanja do plovidbe pored kopna. Čak, možeš ući u igru bez ikakve pripreme i plana. Možeš se igrati sa visokim očekivanjima ili bez ikakvih očekivanja. Možeš uzeti sve, a ne ostaviti ništa isto kao što možeš izgubiti sve, a ne dobiti ništa.
Dok razmišljaš o tome kako te savršeno razumije, koliko je svaki njegov pokret satkan pažnjom i skrojen prema tvojoj mjeri, dok si izgubljena u njegovom pogledu i savršeno sigurna u njegovom zagrljaju koji sastavlja sve što se polomilo u toku dana ili sedmice ne možeš a da ne pomisliš kako sačuvati taj savršeni osjećaj koji je Milan Kundera formulisao kao lakoću postojanja. Udišeš njegov miris dok u glavi imaš mali milion scenarija, te dolaziš do zaključka da potez koji čuva lakoću postojanja zapravo ne postoji. Sreća i okolnosti će ti je čuvati ili neće. Dok se boriš da zadržiš, shvataš da lagano puštaš i da je samo ono što pustiš i vrati ti se, tvoje. Možda i nije sreća, već emotivna jačina.