Ne dopusti da drugi umru zbog tebe, ne dopusti da riječi ostanu neizrečene! Ne čekaj drugu priliku jer možda je ne dobiješ!Kasnije će biti kasno za sve!
Otvaram oči… isprva ne prepoznavajući sredinu; ne vidim boje, ljude, nikakve znakove života. Pitam se što bi ovo moglo biti? Raj sigurno ne izgleda ovako. Hoće li neko upaliti svijetlo? – pomislim u sebi uplašena da bilo što kažem naglas. Čujem neke glasove, i ugledam jaku svijetlost, a potom ne vidim ništa. Budim se u nekom međuprostoru koji bi trebao da se zove smrt. Oko sebe vidim mnoštvo ekrana na kojima se prikazuje moj život… Sa zanimanjem gledam. Vidim sebe kako plačem pri dolasku na ovaj svijet, dok s druge strane vidim ljude kako plaču pri mom odlasku. Plač je očito osnova života jer s njim počinje i završava. Gledam ljude koji su bili prisutni tokom mog života, gledam sve svađe u kojima sam zaboravila reći OPROSTI. Ili pak zbog prevelikog ponosa i nisam htjela. Dodirujem ekrane i pokušavam skrenuti pozornost na sebe, ali nitko me ne vidi. Ovaj put sam s druge strane ekrana. Bacam se na pod i vrištim pokušavajući dozvati bilo koga no zvuk s ekrana me nadjačava. Sada gledam sve sretne trenutke u kojima sam živjela punim plućima. Gledam ljude koji su bili ponosni na mene, i koji su me voljeli na savršen način. Pitam se jesam li to uopće zaslužila? Potom gledam u sve svoje misli, snove, sve želje koje su ostale neizrečene i neostvarene. Da mi je samo još jedan trenutak tamo, znala bih ga iskoristiti. Prekasno! Već netko drugi zauzima moje mjesto, i diše moj zrak. Ja sam sada samo sjena koja nema dodira s životom. Za mene je on završen. Netko drugi ga očito bolje živi. Moj pokušaj je bio jak ali nedovoljno jer moj ego je nadjačao sve emocije. – Pomišljam i shvatam koliko sam ljudi povrijedila, koliko lažnih obećanja dala, a koliko malo ostvarila. Pitam se što bi bilo da imam drugu priliku?
Otvaram oči… bio je to samo san. Ne želim čekati na drugu priliku, jer možda je ne bude. Kasnije će bit kasno, ja moram živjeti SAD!