„Ti dodaj zrno svoje za veliki ljudski rod“
August Šenoa
Ako je kap vode dio čitavog spektakla zvanog ocean onda je i čovjek veoma važan u onome što nazivamo čovječanstvo.
Naizgled nevažni, zajedno neosporivo jaki. Ljudi spremni učestvovati u projektu za opštu dobrobit. Svima je potreban maleni poticaj da stvore nešto ogromno. Pogrešno mislimo da smo suvišni ili nedovoljni. Itekako smo kompatibilni da ostvarimo cilj. I više od jednog, zajedno.
Prvenstveno, čovjek mora odbaciti dvije loše navike. Sebičnost i podložnost. Iz krajnosti u krajnost, ne dobijamo ništa. U oba slučaja gubimo. Ako sve svoje želimo zadržati u sebi postavlja se pitanje „Čemu sve to?“ Zar da čovjek živi kao otok i da ne vidi svijet? Ali, zar da služi neiscrpno drugima čak na vlastitu štetu? Nijedno! Potreban je balans. U svemu što čovjek radi, on treba da ima mjeru. Da nesebično daje ali i čuva ono što smatra dragocjenim.
Ukoliko ste igrali domine poznata vam je važnost svake pojedinačne. Ako jedna padne past će i ostale. Slično je i sa kulom od karata. Upravo jedna znači krah. Ista ta znači i uspjeh. U trenutku nedostajanja ona je ta koja stvar čini završenom. Mi smo ti dijelovi. Komadići slagalice u uzburkanom mozaiku života. Naša prisutnost je od presudne važnosti. Nikada nećemo saznati kako bi izgledala kompletna fotografija ako se ne usudimo biti dio grandioznosti.
Previše je ljudi odlučilo biti slično, previše sebično. Tek rijetki su odlučili biti drugačiji. Hrabro su prihvatili ruski rulet znajući da bez rizika neće postići ništa. Život sam po sebi jeste to. Doživljaj koji osjećamo tek kada postanemo dio. Para, zajednice, čovječanstva koje se bori za svoja prava. Zajedno možemo više. Naš glas će se čuti dalje, a naša srca će voljeti hrabrije.
Počinjem od sebe. Iako ne volim da dajem, svjesna sam osjećaja kada to vrlo rijetko uradim. Osjećam se više čovjekom. Više živa jer znam da moj doprinos znači. Uvijek mogu biti neutralna. To je najlakše. Volim to što jesam. Spremna na najteže svjesna da je najbolje.
Svaka priča ima svoj početak, nažalost i kraj. Svaka kuća ima svoje temelje. Ogromni dvorci su nastali tek od jednog kamena u početku. Za sve je potrebno malo, čak i onda kada se čini previše. Često nam to malo nedostaje za sreću. Trebamo je izabrati i dopustiti da nas drugi čine takvima. Zasadimo zrno nade u naša kamena srca. Iako u trnju, izrast će ruža. Znak uspjeha!