Lako je mrziti. Kod nas svi mrze sve, nećeš se puno izdvojiti, niti proslaviti. Ali, hajde stisni pa zavoli brajko moj. Zavoli nekoga ko nije od tvojih, Bošnjaka, Hrvaticu, Srbina ili, ne daj Bože, Roma ili Romkinju! Lako se busati u prsa, nositi munaru na privjesku ili ogroman krst oko vrata. Neće ti to puno nelagode donijeti. Pa čak ni kod ‘onih drugih’. Navikli smo već da jedni drugima progledamo kroz brojanice. Ali kažeš li samo da voliš ‘drugačijeg’, odmah problemi. Tišina od bivših prijatelja, prozivke po sijelima, dokone babetine ti prilaze i pitaju ‘A sinko, misliš li ti na čijem ćeš groblju dijete ukopati?’ ‘Dođe li do toga, groblje mi je najmanji problem’ otresam babetini, a ona se znalački, zabrinuto, mršti. Zna baba, ona je troje djece već ukopala. A ja se nadam da neću biti te sreće.
Izdaja se teško prašta. Neki će odmah da prestanu da pričaju sa tobom. Drugi će da te ogovaraju iza leđa. Ali, boli te ku…, takvi ti ionako ne trebaju. Ni jedni ni drugi. Nisu oni ti koji te paze kada si bolesna. Ne pomognu ti oni sa večerom kad se umorna vratiš s posla. Nisu oni ti koji su uz tebe u najgorim trenucima, a one obične čine najboljima. Oni tebi ni u džep niti iz džepa, a opet se osjećaju pozvanim da sude. Aman, ljudi. Dođe ti na kraju da im kažeš, jebite se i vi i vaše granice, i na zemlji i u glavi. Za mene granica nema. Kod mene je Šengen svuda.
Dohvatio me se jedan član rodbine, pa kaže ‘Nemoj šćeri drugog, samo muslimana’. A u meni se neki inat probudio, pa od tada samo muslimana bilo nije. Ti'š mi reć’! Isti taj nije se bunio kad mu sin dovede u kuću Njemicu. Veseli se, dobit’ će papire. A može, znači, i krivovjerac, samo da je šengenski? To ti je taj mentalitet kod našeg čovjeka.
Uglavnom, šta sam ono htjela reći? Ah, da, ljubav. Imamo mi mladi sada još uvijek priliku da biramo i da ne pogriješimo. Još uvijek imamo priliku da odaberemo nekoga ko ništa nije zgriješio u ovim našim krhkim međuljudskim odnosima u dragoj nam domovini. I da toj osobi isto to ponudimo. Ali, pazite se, kako vrijeme odmiče, sve više bivamo i mi upleteni u to komplikovano klupko, sve više griješimo i sve manje ćemo biti u mogućnosti da zajedno gradimo bolju budućnost, mi, još uvijek bezgrešni. Ovdje je i ljubav politički čin. Čin hrabrosti. One najveće. Teško je pronaći nekoga ko ti odgovara, koga ćeš moći da voliš bez napora, bez pokušavanja i ubjeđivanja sebe. Pa zašto onda, majku mu, taj izbor sami sebi još sužavamo? Valja nekad biti i hrabar, i pomalo lud. Valja zbaciti sa sebe okove koje nam nametnuše…ko? Društvo, mediji, roditelji, prijatelji? Mi sami? Ne znam, ali važno je shvatiti da nam niko drugi do nas samih neće pomoći da te okove razbijemo i oslobodimo se onoga što su nam nametali godinama. Gdje je samo taj mladenački bunt kod nas, pitam se? Zašto vjerujemo u sve što nam naši stariji kažu? Ubijedili su nas da mi ne valjamo, da smo, eto, najgori, neambiciozni, lijeni, pa im se ne smijemo usprotiviti. Ne shvatamo, ili ne želimo da shvatimo, da su nas u ovakvu situaciju većinom doveli i oni. Pa umjesto da mrzimo ‘one tamo’, možda da se osvrnemo i na ‘ove ovamo’ i pogledamo malo bolje među svojim redovima. Pa onda malo da budemo sebični i mislimo čisto na svoje interese i svoju budućnost.
Ali, bolno je to, i teško je to. Čini se skoro kao bogohuljenje, oskvrnuće svetinje da pomislimo da naši roditelji i ostala rodbina nisu nikakvi sveci, već i sami sudionici. Pa čak i onda ako nisu učestvovali ni u kakvim dešavanjima koja su nam priskrbila ovakvu divnu svakodnevnicu, krivi su za nečinjenje. Krivi su što su stajali po strani. Krivi su što su dozvolili. Ja ne bih da počinim njihovu grešku. Neću da šutim i stojim po strani jer se bojim. Ja biram hrabrost. Ja biram da volim.