Cjelokupna mržnja i ludilo, koji su intenzivno djelovali kao temeljni elementi u svijesti onih koji su pretendirali uništiti sve ljudsko na ovim prostorima, zamesti trag jedne kulture i tradicije, te ostvariti vlastitu satisfakciju koja će proizaći iz “osvete” drugom narodu, kulminirala je u Srebrenici. Srebrenica predstavlja sinonim za najstrašnije zločine učinjene od okončanja Drugog svjetskog rata. Srebrenica predstavlja sinonim za bol i patnju, kako žrtava, tako i svakog čovjeka, koji osjeti isto, pri svakom njezinom pomenu.
Presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu i izvještaj Komisije za Srebrenicu dva su dokumenta kojima je potvrđeno da je nad Bošnjacima u Srebrenici u julu 1995. godine počinjen genocid. Haškim presudama za počinjeni genocid u Srebrenici osuđeni su pojedinci i utvrđena je njihova krivica na principu individualne odgovornosti. Međutim, negiranje činjenice da se genocid desio , i dalje je veoma aktuelno.
Negiranje genocida u Srebrenici predstavlja ogromnu prepreku na putu pomirenja. Pomirenje se mora temeljiti isključivo na istini i objektivno utvrđenim činjenicama. Historijska istraživanja i presude najviših međunarodnih sudova, koja mogu otkriti neželjene istine, mogu biti veoma neugodne. “Istina bi mogla uzdrmati same temelje nacije, čak i ugroziti njen opstanak. Zato je najbolje tu istinu zaboraviti. A da bi se zaboravila istina, moraju se uklanjati dokazi, negirati činjenice i sve ono što podsjeća na istinu”. Negiranje genocida predstavlja nastavak ratne, pogubne politike. Negiranje genocida predstavlja nastavak življenja u laži, uz realnu prijetnju da će u istoj laži odrastati brojne buduće generacije. Djeca će i dalje učiti historiju koja veliča one koji su genocid činili, iskrivljenu istinu, te ostati nespremna da se suoče sa grijesima svojih predaka, i možda, bez svoje krivice, ostati bez zajedničke budućnosti, sa onima sa kojima dijele zajedničku prošlost. Genocid se ne može počiniti nad vojskom već samo nad civilima. Genocid ne predstavlja čin junaštva i podviga kojim se treba ponositi. Stoga je “za proponente velikosrpske ideologije bitno ne spominjati genocid, da bi se, u najmanju ruku, spasio obraz predaka za buduća pokoljenja”. Najveću štetu bi mogao imati srpski narod. Naime, negiranjem genocida uspostavlja se princip kolektivne krivice srpskog naroda, pri čemu negiranje predstavlja odbranu i izjednačavanje sa individuama koji su genocid činili.
Pomirenje ne dolazi samo od sebe. Ono će uvijek obuhvatati niz zajedničkih koraka, razumijevanje te suočavanje sa istinom iz prošlosti. Ovakvo stanje će trajati sve dok “srpski narod ne iznjedri političke lidere koji će imati hrabrosti i čovječnosti da svoj narod oslobode te kolektivne krivice tako što će jasno i iskreno priznati genocid” i ublažiti njegove posljedice. To je jako važno za uspostavljanje prekida mržnje, nasilja i općenito, realizacije pomirenja. Zajednička budućnost naroda u Bosni i Hercegovini itekako postoji, utemeljena na istini, uz postojanje, u svakom narodu, svijesti o tom zajedništvu.
Napisao: Ahmetagić Faruk, Student Pravnog fakulteta UNSA
Rad je nastao u okviru seminara „Tranzicijska pravda – put ka miru“ koji je organizovalo Evropsko udruženje studenata prava (ELSA) Sarajevo uz podršku Mreže za izgradnju mira, 21.9.2015. godine, povodom Međunarodnog dana mira.