Procesuiranje predmeta ratnih zločina je mehanizam tranzicijske pravde putem kojeg se utvrđuje odgovornost pojedinaca za kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava, te utvrđuje forenzička/sudska istina kako bi se dostigla pravda za žrtve i uspostavila kultura kažnjavanja svih onih koji su prekršili zakon.[1]
Utjecaj ICTY kao ad hoc suda nadležnog za procesuiranje ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije možemo posmatrati kroz tri faze.
U prvoj fazi rada ICTY se suočavao sa brojnim poteškoćama. Među njima spada: nemogućnost pristupa lokacijama zločina, žrtvama i svjedocima, nesaradnja vlada u regionu i generalna nespremnost međunarodne zajednice da pruži otvorenu podršku radu ovog suda. Tek nakon što je međunarodna zajednica uslovila proces intregracija i napredovanja država u regionu sa saradnjom ICTY, situacija se promijenila.[2]
Druga faza rada ICTY donosi promjene. U ljeto 1997. godine politička klima se u potpunosti promijenila. Dolazi do promjene stava međunarodne zajednice prema ICTY – shvatanje da bez uspostavljanja krivične odgovornosti najodgovornijih nema mira i stabilnosti u BiH, svjedoci iz međunarodne zajednice počinju sarađivati sa ICTY dok se sve veći broj tzv. svjedoka insajdera počinje prijavljivati ICTY.[3] Taktika uslovljavanja država u regionu sa saradnjom ICTY od koje zavisi njihov proces integracija je rezultirala hapšenjem predsjednika Savezne Republike Jugoslavije Slobodana Miloševića 2001. godine, te hapšenjem bivšeg lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića 2008. godine.
Posljednja etapa razvoja ICTY pokrenuta je objavljivanjem njegove izlazne strategije. Na izlaznu strategiju ICTY direktno su se nadovezale dvije rezolucije Vijeća sigurnosti, 1503 i 1534 u kojima je naglašeno da je osnaživanje pravosudnih organa u regionu u pravcu procesuiranja slučajeva ratnih zločina dio izlazne strategije ICTY, te da će se ICTY fokusirati na osobe koje imaju najvišu odgovornost za zločine koji su počinjeni, a da će se nacionalna pravosuđa fokusirati na osobe srednjeg i nižeg ranga odgovornosti. [4]
Iako postoje brojne kontroverze u vezi s radom ICTY, pogotovo nakon donošenja presuda Gotovini i Markaču, te Perišiću, a koje su uznemirile bh. javnost[5], nesporan je njegov značaj za ostvarivanje krivične pravde. Bez ICTY ne bi bilo ni suđenja za ratne zločine u skladu sa najvišim standardima fer i pravičnog suđenja. Nadalje, ICTY je podigao optužnice protiv najodgovornijih predstavnika političke, vojne i policijske vlasti. Također, preko 3500 žrtava dobilo je priliku da javno svjedoči pred ICTY o svom stradanju, ali i iskustvima ICTY stvorena je mogućnost za osnivanje drugih međunarodnih krivičnih sudova, kao što su Međunarodni krivični sud za Ruandu, posebni sud za Sijera Leone i stalni Međunarodni krivični sud.[6]
[1] Popović, D.; Vodič kroz tranzicijsku pravdu u Bosni i Hercegovini, Razvojni program Ujedinjenih nacija, Sarajevo, 2009, str. 31
[2] Ibid.
[3] Ibid, str. 34
[4] Ibid, str. 35
[5] Pajić, Z.; (2009-2012), Suočavanje s prošlošću: Sudske odluke dokumentacija kao osnova za razgovor, UNDP, Sarajevo
[6] Popović, D.; Vodič kroz tranzicijsku pravdu u Bosni i Hercegovini, Razvojni program Ujedinjenih nacija, Sarajevo, 2009, str. 37
Napisala: Fejzić Lejla, Studentica Pravnog fakulteta UNSA
Rad je nastao u okviru seminara „Tranzicijska pravda – put ka miru“ koji je organizovalo Evropsko udruženje studenata prava (ELSA) Sarajevo uz podršku Mreže za izgradnju mira, 21.9.2015. godine, povodom Međunarodnog dana mira.