Jedan od mehanizama provođenja tranzicijske pravde jesu suđenja za krivična djela ratnog zločina, koji krivični postupci se vode pred međunarodnim i nacionalnim sudovima. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju formiran je kako bi se pred pomenutim sudom vodili krivični postupvci za učinioce najtežih krivičnih djela ratnog zločina. Međutim, žrtve u dosadašnjoj praksi kako MKSJ, tako i nacionalnih sudova u većini slučajeva nisu zadovoljne izrečenom kaznom samim počiniocima, a razlozi za nezadovoljstvo proizilaze iz blage kažnjivosti samih počinitelja, komfornom životu tokom suđenja izrečenih kazni, kao i preuranjenom puštanju na slobodu osuđenih za ratne zločine , koje puštanje žrtve doživljavaju kao ličnu izdaju.
Statutom MKSJ, kao i krivičnim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine propisano je da za najteže oblike krivičnih djela ratnog zločina, osuđenicima kojima je izrečena kazna dugotrajnog zatvora, nakon izdržane tri petine kazne može uslijediti puštanje na slobodu, ukoliko su se primjereno ponašali tokom izdržavanje kazne. Žrtve ističu svoje negodovanje u pogledu korištenja ove zakonske odredbe, koja i pored navedene mogućnosti zahtijeva podrobniju analizu korištenja pomenute u pojedinim slučajevima, poput slučaja bivše predsjednice Republike Srpske, Biljane Plavšić, koja je osuđena za ratne zločine pred sudskim vijećem MKSJ i koja je prije isteka zatvorske kazne puštena na slobodu iz zatvora u Švedskoj u okotobru 2009.godine, doletjela kući avionom, koji je po nju poslala vlada jednog BiH entiteta. Nekoliko dana kasnije upriličena je i dobrodošlica za pomenutu, koja je u konkretnom slučaju uživala položaj heroine, koji je istakla i u svom obraćanju. Naime, Pretresno vijeće MKSJ je u konkretnom slučaju Biljane Plavšić prilikom odmjeravanja kazne u trajanjju od jedanaest (11) godina cijenilo kako otežavajuće, tako i olakšavajuće okolnosti, te je od olakšavajućih okolnosti uzelo u obzir činjenicu da se optužena izjasnila krivom, kajanju koje je potom izrazila, te pozitivnom uticaju na pomirenje. Nakon izrečene kazne uslijedilo je i prijevremeno puštanje na slobodu, kao rezultat izdržane tri petine kazne u „dobrom vladanju“. Koliko zaista krivični postupci vođeni na ovakav način mogu doprinijeti pomirenju i napredovanju društva regiona, ukoliko se uzme u obzir način na koji je Biljana Plavšić priznala krivnju, nijednom riječju ne navodeći niti izražavajući istinsko kajanje, nego ističući da sami taj čin priznanja krivnje duguje pripadnosti svom srpskom narodu, a što je potvrdila i govorom nakon puštanja na slobodu.
Nažalost, veoma mali broj ljudi smatra da su suđenja pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, kao i nacionalna suđenja za ratne zločine doprinijela procesu pomirenja u suočavanju sa prošlošću. Veliki broj završenih postupaka i dalje izaziva međuetničku podjelu, a što je najvećim dijelom rezultat krivičnih postupaka, koji su okončani na način da se osuđenici za ratne zločine, vraćaju u mjesta u kojima su „ordinirali“ u ratnom periodu i bivaju dočekani kao heroji, koji nedugo nakon postaju i „komandiri lokalnih zajednica“. Razumljivo je da žrtve izražavaju svoje negodovanje, jer još uvijek najviše nade polažu u krivične postupke, koji bi se trebali voditi na način koji će omogućiti nezavisno i nepristrasno suđenje, uz prethodnu unifikaciju i harmonizaciju krivičnog zakonodastva u svim zemljama regiona.
Napisala: Hadžiomerović Nermina, Studentica magistarskog studija Pravnog fakulteta UNSA
Rad je nastao u okviru seminara „Tranzicijska pravda – put ka miru“ koji je organizovalo Evropsko udruženje studenata prava (ELSA) Sarajevo uz podršku Mreže za izgradnju mira, 21.9.2015. godine, povodom Međunarodnog dana mira.