O filmu Quo vadis, Aida?, odgovornosti kod pravljenja filmova i nekim smjernicama za budućnost govori bh. rediteljica Jasmila Žbanić
Fotografija: Nikola Blagojević/ Festival MESS
Jasmila Žbanić je bosanskohercegovačka rediteljica i osnivačica udruženja umjetnika Deblokada. Njeni filmovi su prikazivani na filmskim festivalima i izložbama širom svijeta i uvijek su iznova progovarali o traumama, stereotipima i ožiljcima naših društava. Njen posljednji film Quo vadis, Aida? je izabran za prikazivanje u glavnom natjecateljskom programu 77. Venecijanskog filmskog festivala. Nominiran je za najbolji strani film van engleskog govornog područja na 93. dodjeli Oscara. Dobitnik je nagrade publike na 50. izdanju Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu i nagrade za najbolji strani film 2021. na Filmskom festivalu u Göteborgu. Također je nominiran za najbolji međunarodni film na 36. dodjeli Nagrade nezavisnog duha te za najbolji strani film i režiju na 74. dodjeli nagrade BAFTA.
Vanja Šunjić, Prometej.ba: Kako je uopšte moguće na Balkanu snimiti film? Quo vadis, Aida? je projekat realizovan sa vrtoglavim ciframa, potpuno nestvarnim za našu filmsku industriju; budžet od oko 4 miliona eura, nekoliko hiljada statista, veliki broj koproducenata…
Jasmila Žbanić: Uložili smo puno energije, iskustva i znanja u 5 godina rada. Moglo je biti kraće da postoji veće razumijevanje šta filmovi znače za društvo, posebno filmovi poput ovog. Mislim da je još uvijek puno neispričanih priča koje nam mogu pomoći da postanemo bolje društvo. Međutim upravo u ovom trenutku dok razgovaramo budžet za filmsku produkciju je drastično smanjen. Kao da sa svakim uspjehom nekog bh. autora vlast odluči da još više kazni kinematografiju.
Gdje u filmu prestaje dokumentarno i počinje fikcija?
U istraživanju, kako za ovaj tako i za sve druge filmove koje sam radila, dođe trenutak kada je sa čitanjem dokumenata, razgovora sa svjedocima i provjeravanjem činjenica – završeno jer nakon toga dolazi kreativan proces u kojem ono što sam naučila i saznala oblikujem u igrani film. Igrani film ne mora slijediti činjenice, ali za ovu vrstu filma sam smatrala važnim da bude baziran na što preciznijim činjenicama.
Jeste li napravili film koji će razumjeti svijet, ali i društva nastala raspadom Jugoslavije? Jeste li ga radili s tom nakanom? Meni, odgajanoj u narativu koji ne priznaje da se u Srebrenici desio genocid, film je bio oslobađajuće iskustvo, nešto što mi je složilo misli i osjećanja.
Vi ste mi poslali email u kojem mi kažete da ste uprkos svemu mogli plakati na filmu. Za mene je to najveća nagrada da ljudi koji dolaze iz različitih narativa mogu razumjeti jedni druge. Važno mi je i to što ljudi koji nikada nisu čuli za Srebrenicu kažu da su se mogli identificirati sa tamo nekom Aidom u tamo nekom ratu o kojem ne znaju ništa. To znači da ljudskost nadilazi sve razlike a umjetnost omogućava taj most. To me čini strašno sretnom!
Nakon što je počela distribucija filma u Srbiji, je li izostao utisak recepcije tamošnjeg mejnstrima na film i kakve su kritike?
Mislim da postoji puno ljudi u Srbiji koji voli i podržava film. Dobila sam puno prelijepih poruka od kolega, prijatelja, rođaka i nepoznatih ljudi. Ovu poruku sam dobila prije par dana:
„Jasmila, pre svega, nadam se da ste dobro. Nisam siguran da ćete ovo pročitati, ali morao sam sa vama da podelim svoj utisak nakon odgledanog filma. Dugo me ništa nije ovako pomerilo kao Aida. Izvanredno ostvarenje koje vas ,,uvuče” i ostavi utisak od kog danima ne možete da se otmete. Utisak traje. To je i bol i stid i gorčina i bes. Hvala vam na velikom koraku koji ste učinili. Siguran sam da će ovaj film biti ključan da se izmeni kolektivna percepcija prošlosti na ovim prostorima. Šaljem vam puno pozdrava iz Srbije i navijam za Aidu.“
Meni ove poruke daju snagu, mislim da onda sve ima smisla.
Ostatak intervjua pročitajte na prometej.ba