Upis u srednju školu je samo jedan u nizu izazova roditeljstva na koje naiđeš kako deca rastu. Manji je izazov ako deca znaju šta hoće. Ali, budimo realni – sa 15 godina malo ko ima pojma o tome.
E, a nije upis u srednju školu samo to! Tu je čitav niz bisera nanizanih na ogrlicu problema. Zato u ovom tekstu tupim o tome:
– Kako pomoći detetu kod upisa srednje škole? Kako ga usmeriti?
– Kako ga naterati da počne konačno da uči za maturu?
– I šta ako ne upiše ono što želi?
Dobro de, i maturska proslava je tu, i problemi da li obuti štikle za malu maturu da bi se u njima slikali pa obuli baletanke. I šta je najbolje da piše na majicama za kraj godine.
Ok, treba i sve to isfinansirati, ali to na kraju ispadne i najmanji problem. O tome kako ne bankrotirati za malu maturu ipak ne bih sada.
Najveći je problem kako izabrati srednju školu?
Da li smo sa 15 godina dovoljno zreli za izbor srednje škole?
Hajde sad, vratite se lepo u ono vreme kada ste imali po 14-15 godina i kada je trebalo da izaberete “svoju budućnost” izborom srednje škole.
Živo me zanima koliko je vas uopšte znalo šta hoće da upiše?
Da li smo sa 15 godina uopšte zreli za ovu odluku?
Ne bih rekla!
Evo, ja ću prva da vam kažem – pojma nisam imala šta želim od života. I to do svoje tridesete!
Ja sam upisala ekonomsku jer je neko mojima rekao da za ekonomiste uvek ima posla (i možda eto uspem da nasledim mamino radno mesto službenika u jednoj banci. Kontam da sam mojima donela totalno razočarenje u životu, pa žive sa tim. Tako ću valjda i ja preživeti upis u srednju školu i sve ostale izbore.).
Nisam birala baš ja moju srednju školu. Uticali su na moju odluku.
Al’ danas mu to dođe lutrija, samo se umesto brojeva izvlači škola sa liste želja. Dobro, znam da nije sve to do sreće i da za one sa super uspehom i super prolaskom na maturi ima mesta u svim školama. No, treba to objasniti detetu.
E tu mi škripi!
Sa popunjavanjem te liste želja videla sam takve apsurdne rezultate da je to strašno. Na primer, dete koje voli medicinu, na kraju upadne recimo u neku tehničku školu da bude, šta znam, građevisnki tehničar ili nešto tako.
Niđe veze!
U listi želja navode se sve moguće škole, pa ako je izbor solidan ( a u Kragujevcu jeste) zaista treba da se zapitaš je li to u redu.
Ima li u nekom pojedincu toliko različitih sklonosti i talenata da je svejedno gde upadne?
E zato sam sve živce pogubila pričajuči kćerki da treba da se sprema, popravi ocene i uči za maturu koja je heeeej za mesec dana. A probni je uradila užasno. No, nikako da doprem do nje!
Pravi se kao da me razume, a zapravo ne dela na taj način. Klimne glavom, kaže “u pravu si”, kol'ko da mi bude lakše. Ali ne uči!
I pričamo o nekoj zrelosti i donošenju odluka?
Kako da ne!