Možemo li se izdignuti iznad svoje sebičnosti i svijet istovremeno gledati svojim i tuđim očima? Možemo, ali teško, odnosno čini se da to mogu samo rijetki, oni čine onaj manji i bolji dio čovječanstva

Izvor fotografije: Privatna arhiva

Drago Glamuzina rođen je u Vrgorcu 1967. godine. Diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u dnevnom listu Vjesnik, tjedniku Nacional te izdavačkoj kući Profil. Od 2011. radi kao glavni urednik u izdavačkoj kući V.B.Z. Objavio je knjigu pjesama Mesari, roman Tri, knjigu pjesama Je li to sve, knjigu pjesama s fotografijama Stanka Abadžića Sami u toj šumi, knjigu pjesma Everest te knjigu izabranih pjesama Waiting for the Frogs to Fall. Knjige su mu prevedene na njemački, bugarski, engleski, makedonski i slovenski jezik. Živi u Zagrebu.

Vanja Šunjić: Ovaj razgovor započela bih naslovom posljednjeg od Vaša dva romana, „Drugi zakon termodinamike“. Jeste li imali strah od ovako nekonvencionalnog naslova, koji čitateljima ne odaje mnogo?

Drago Glamuzina: Da, dugo sam se premišljao jer sam znao da naslov može čitatelje navesti na krivi trag, tako da pomisle da je riječ o nekoj znanstvenoj knjizi, ali s druge strane svidjelo mi se to što je neobičan, što upada u oči, a kao metafora jako dobro pokriva sadržaj romana. Drugi zakon termodinamike je jedan od temeljnih prirodnih zakona, on kaže da se mjera nereda u zatvorenom sustavu stalno povećava i da je taj proces nepovratan, kad jednom razbiješ jaje ne možeš ga ponovo sastaviti. Svaka promjena povećava entropiju. Metaforički potencijal tog zakona primijetili su naravno i drugi književnici (jedna Pynchonova priča zove se Entropija i u njoj on pokušava književno izraziti taj zakon) pa se tako i meni učinilo da taj naslov dobro podcrtava glavnu temu romana – koliko malo treba da se raspadnu veze, brakovi, prijateljstva, čak i kad je na prvi pogled sve u redu.

U nekom trenutku Andrej, jedan od likova, kaže: Svaki uređeni sustav teži entropiji, dovoljan je najmanji pomak da se sve raspadne. Ako vrijedi za cijeli univerzum, vrijedi i za ljudske odnose. Ta teza je nit koja povezuje sve priče. Ako bismo prestali da sve podvrgavamo svojoj volji, da li bi svijet možda bio manje kaotičan i manje destruktivan?

Svi mi svijet uvijek promatramo iz vlastite pozicije i jako nam je teško sagledati ga iz pozicije onog drugog. S tom vlastitom perspektivom jako su usko povezana i vlastita očekivanja, koja definiraju naše ponašanje. U osnovi svake priče u ovoj knjizi, i svakog propalog odnosa, je upravo to – iznevjerena očekivanja. Možemo li se izdignuti iznad svoje sebičnosti i svijet istovremeno gledati svojim i tuđim očima? Možemo, ali teško, odnosno čini se da to mogu samo rijetki, oni čine onaj manji i bolji dio čovječanstva.

Roman ste počeli pisati prije osam godina, a liči na pravu dekameronsku, pandemijsku priču. Je li stvarnost postala toliko bizarna i nadmašila fikciju i kako uopšte u ovakvom vremenu, gdje nas ništa ne smije iznenaditi, pisati fikciju?

Stvarnost je uvijek bila strašna, holokaust, španjolska gripa, inkvizicija, istrebljivanje Indijanaca… ljudska je povijest sazdana od strahota tako da ne mislim da je danas išta gore nego prije 100, 500 ili 1000 godina. I baš je književnost ta koja može najdublje zagristi u tu smjesu iracionalnog, isključivog, pohlepnog, bolesnog koja prečesto ravna našim životima. Dakle, ne mislim da nam je imalo teže pisati fikciju nego našim prethodnicima.

NNNI me potaknu da promišljam o generacijskom jazu. Protagonisti romana su srednjovječni ljudi, okrnjeni životom. Koliko su njihove pukotine produkt patrijarhata, a koliko tranzicije i nove konstelacije odnosa u kojima se nalaze?

Taj tranzicijski užas dijelom je opisan i u knjizi. Ratni zločinci koji postaju ugledni članovi društva, život na kredit čija rata neprestano raste, primitivni nacionalizam i nabrijani huligani čine urbani pejzaž kojim se kreću likovi ovog romana. Bilo mi je važno pokazati socijalni kontekst u kojem žive jer je upravo taj osjećaj besperspektivnosti, to što više ne vjeruju u bolji svijet, a kamoli neku socijalnu utopiju, doveo do toga da su ti likovi potpuno okrenuti sebi i svojim vlastitim žudnjama i demonima. Nitko od njih nije ispričao ništa vezano za neku akciju, projekt, pokušaj da se nešto napravi ili promijeni. S druge strane, tu su i naslijeđeni životni obrasci koji ih sprečavaju, koliko god bili obrazovani, da preskoče neke granice koje su patrijarhat, religija i tradicija zacrtali prije tisuću godina. Ljudi i kad naizgled razumiju, nisu sposobni živjeti slobodno i razmišljati svojom glavom.

Ima li mjesta u savremenoj književnosti za voajerizam, ratne zločine, mobbing, nekonvencionalna seksualna iskustva, ljubomoru, strah, tranziciju ekonomsku nestabilnost… Koliko smo spremni izaći iz komforne zone? Razgovaramo li mi uopšte?

U književnosti ima mjesta za sve za što je čovjek sposoban. I njen zadatak i jest da nas izvuče iz komforne zone i natjera da stvari pogledamo na malo drugačiji način. Ljudi se naravno osjećaju ugodnije kad im je teren poznat, ali kad mi neki čitatelj kaže da je knjigu pročitao u dahu no da ga je baš namučila i uznemirila, ja sam zadovoljan, jer to je baš ono što sam htio postići.

Roman ste konstruisali tako da 14 likova, hrvatskih pisaca i spisateljica i njihovih prijatelja se sreću u kući Zorana Ferića na Zelenjaku, gdje se čeka dolazak Jonathana Franzena. Svi oni su sa sobom donijeli i svoje traume, strahove i nesigurnosti, a onda Sven, jedan od likova sve to izvlači iz njih. Potpuno ste dekonstruisali uvjerenja mejnstrima o književnoj sceni. Književnost će to podnijeti, ali hoće li publika?

Naravno da hoće, ne mislim da čitatelji imaju neke iluzije o piscima, oni su davno spušteni s pijedestala. Ali nije to bio moj cilj. Priče koje su ispričane u romanu nisu zapravo specifične za pisce, one su univerzalne i mogle su se dogoditi bilo kome. I nekom poštaru i medicinskoj sestri. A ja sam kao likove uzeo pisce zato što su sve priče ispričane za vrijeme jednog tuluma pa sam uzeo ljude koji su ih u stanju, i tako usmeno, koherentnije ispričati. To mi je dalo mogućnost da neke od njih budu i malo složenije strukture a da to ne izgleda neuvjerljivo.

Ostatak teksta pročitajte na prometej.ba