Iza Marice Gajić, najbolje sportistkinje Bosne i Hercegovine u 2020. godini prema izboru Nezavisnih novina i BHRT-a, period je obilježen dugim oporavkom od povreda, ali i osvajanjem titule šampionki Španije i viceprvakinje Evrope u dresu Avenide. Završetak klupske sezone označio je rastanak naše izvanredne košarkašice od Avenide i prelazak u francuski Flammes Carolo.
O putu do uspjeha, životnoj priči, tretmanu ženskog sporta, izazovima u košarci zbog pandemije korona virusa, te ambicijama bh. reprezentacije koja će početi nastup na prvenstvu Evrope utakmicom protiv Belgije, 17. juna u Strasbourgu, razgovarali smo sa Gajićevom za Interview.ba.
Razgovarao: Zlatan RAŠIDOVIĆ
Interview: Kako je počela vaša igračka karijera u Školi košarke “Budućnost” i zašto ste izabrali igru pod obručevima?
Gajić: Još kao djevojčica voljela sam sport. Različite sportske aktivnosti bile su nam način druženja na školskim igralištima. Dragana i Dario Čojić 2006. otvaraju Školu košarke “Budućnost”, gdje počinju trenirati moji drugari, pa i ja sa njima. Nije postojao veliki razlog zbog kojeg sam se odlučila baš za ovaj sport. Kao što rekoh, voljela sam sve sportove i bilo je samo pitanje koji ću odabrati. Kada sam počela trenirati, gledala sam na košarku kao na igru, ali vremenom, ona postaje neodvojivi dio mog života.
Interview: Kakav je bio osjećaj postati sa 14 godina igrajući za RMU Banovići, najboljom košarkašicom seniorskog prvenstva Bosne i Hercegovine?
Gajić: Kada je stigao poziv od Banovića da odigram sezonu za njih, i dalje nisam bila svjesna značaja svega što mi se dešava. Pohađala sam školu u Bijeljini, a vikendom bih odlazila u Banoviće i igrala utakmicu. Kada pogledam sa ove distance, zahvalna sam na tako velikoj ulozi koja mi je ukazana. Imala sam samo 14 godina, i mogućnost da igram u, tada, jakoj bh. ligi. Trenirala sam, borila se, na svakoj utakmici davala maksimum, znajući da se to od mene očekuje kao od najmlađe igračice. Nagrada za takvu sezonu bila je titula najbolje igračice prvenstva, što je za mene bio veliki uspjeh. Upravo to me je podstaklo da na košarku počnem gledati kao na životnu profesiju.
Sport je lijep i težak posaoInterview: Je li vam podrška porodice značila puno da igračka karijera ide uzlaznom linijom i čiji biste doprinos istakli u tome?
Gajić: Podrška najbližih osoba je najvažnija. Pomoć, razumijevanje, neizmjerna ljubav, mnogo znače i motivišu nas da nastavimo dalje. Život profesionalnog sportiste je lijep, ali i težak. Odvojena sam od porodice i od prijatelja od 15. godine Nikada se ne možete naviknuti na to, uvijek jedni drugima nedostajemo. Ali, mama i mlađa sestra su mi uvijek davale nesebičnu podršku i bile uz mene, što mi je u teškim trenucima najviše značilo. Često kažem da su njih dvije moji najvatreniji navijači u svim životnim i košarkaškim utakmicama. Njihov doprinos je najveći, s obzirom na to da moramo živjeti daleko jedna od druge, ali čine sve da se osjećam kao da smo uvijek zajedno.
Interview: Da li je ženama u sportu lakše ili teže biti uspješne nego muškarcima jer su i ženski sportovi sve popularniji u posljednje vrijeme?
Gajić: Da, u posljednje vrijeme ženskim sportovima se pridaje sve veći značaj, što me jako raduje. Nažalost, još živimo u vremenu gdje se ženama ne vjeruje, koliko i muškarcima. I danas su muški sportovi popularniji nego ženski. Ali mislim da se i to polako mijenja. No, svakako da za bilo kakav uspjeh, potrebno je puno zalaganja, odricanja, rada i discipline, bilo da je riječ o ženama ili muškarcima. Do uspjeha se ne stiže lako, tako da je svima put veoma težak.
Ostatak intervjua pročitajte na interview.ba