O bitkama koje aktivisti biju protiv lobija, politike, interesnih grupa i o tome zašto su rijeke naše zlato. Kako je borba za vodu dobila ženski predznak. O prijetnjama, ucjenama, o međunarodnoj podršci i odbrani ljudskog dostojanstva
Razgovarala: Senka KURT
Lejla Kusturica, aktivistica je i direktorica Fondacije “Atelje za za društvene promjene – ACT“, koja je dio Koalicije za zaštitu rijeka u Bosni i Hercegovini. Lejla je čuvarica rijeka. Za sebe kaže da je optimista i snažno vjeruje da će Koalicija pobijediti.
Ko je Koalicija za zaštitu rijeka? Jeste li vi borci za dostojanstvo generacija, ljudi koji su shvatili gdje i s kim živimo?
Kusturica: Za ljude i organizacije okupljene u Koaliciji za zaštitu rijeka volim da kažem da su to ljudi koje smo čekali, to su zdravi među nama, ljudi koji su prepoznali mjesta napada na ljudsko dostojanstvo. Mi smo svi u ovoj Bosni umorni, strašno umorni. A kako i ne bi bili poslije svega što se dešava u ovoj kontaminiranoj sredini informacija, narativa?! I ne mogu da zamjerim ljudima koji kažu da više ne mogu, ne može im pod kožu. A ovi ljudi iz Koalicije našli su hrabrost, snagu da kažu: E, ne može. Riječ je o uniji tridesetak organizacija iz cijele BiH, koje se bave mahom okolišnim pitanjima. Ali ono što nas u ovoj Koaliciji okuplja je borba za rijeke, vodu, kao jedan resurs koji bi u BiH trebao biti tretiran kao zlato. Mi smo 6. zemlja u svijetu po bogatstvu svježom vodom.
Sprega kapitala i politike
Interview: Nama se, jer smo imali sreću, voda podrazumijeva. Imamo luksuz od kako znamo da sebe da nam je pitka voda pri ruci. Samo otvorimo česmu i tu je. I mislimo kako će tako do vijeka. Kako ste ipak shvatili da su naše rijeke ugrožene?
Kusturica: Kad su investitori, ovaj biznis, ova pravna struktura za mogućnost građenja, kad se sve to dešavalo prije 10 ili 15 godina, ljudi su tada u nekim mjesnim zajednicama davali svoju saglasnost za gradnju malih hidrocentrala…
Interview: Zato što su im obećavali radna mjesta, bolji okoliš, kule i gradove…
Kusturica: Nekoliko je tu bilo obećanja – da će rijeka biti čistija i ljepša, lokalna zajednica će imati korist, bit će otvorena radna mjesta. Sve će, ukratko, tako je obećavano, bolje. Ljudi povjerovali, dali potpise. Par godina kasnije kada su napravljene neke male hidrocentrale, ljudi koji žive u blizini shvatili su da je sve gore. Nema rijeke, ostaju suha korita, šuma se povlači, biolozi utvrđuju da su zaustavljena mresišta riba, nema protoka vode za endemske vrste, nema se gdje stoka napojiti, mora se uspostaviti navodnjavanje za voćnjake. Stanovništvo zaista nije imalo nikakve koristi. Ti iznosi, koji se plaćaju to je mizerija spram količine novca koji se ubire kroz malu hidrocentralu.
Ostatak intervjua pročitajte na interview.ba