Prinudni prelazak u online nastavu uzrokovan pandemijom koronavirusa otvorio je mnoga pitanja o funkcionalnosti postojećih obrazovnih sistema. Nakon skoro dvije školske godine realizirane u različitim modelima – potpuno online ili kombinovano – nastavnici i učenici su otišli na ljetni odmor s neizvjesnim pogledom u početak nove školske godine. Jedno je sigurno – tradicionalni načini izvođenja nastave zasigurno više neće biti jedini okvir u kojem će se planirati i realizirati nastavni planovi i programi. No, da li smo zaista iz ovog iskustva izašli spremniji za sve one nastavne izazove koji će nas ponovo dočekati.
O padu kvalitete nastave u online modelu često se govori, ali mjerljivih pokazatelja i većih istraživanja o tome još nema. Neusklađenost postojećih nastavnih planova i programa, uprkos instrukcijama da se prilagode online okolnostima, stvorili su dodatni teret ionako opterećenim nastavnicima i učenicima.
Prevelika fokusiranost na sadržaj i način njegovog približavanja učenicima otvorila je i pitanje o digitalnim znanjima i vještinama koje nastavnici posjeduju kako bi se jedan čas mogao osmisliti i u potpunosti realizirati u odnosu na postavljene ishode učenja. Međutim, samo shvatanje šta bi podrazumijevale digitalne kompetencije i njihova primjena u učionici s ciljem postizanja ishoda učenja ostavlja puno prostora za diskusiju.
Online praksa i nedaće na putu
Prema Preporuci Evropskog parlamenta iz 2006. godine, digitalna kompetencija smatra se jednom od osam ključnih kompetencija kojima se razvija pouzdana i ključna upotreba cjelokupnog raspona digitalnih tehnologija za informacije, komunikaciju i rješavanje osnovnih problema u svim aspektima života, pri čemu je poseban naglasak stavljen na upotrebu digitalnih vještina na kritički i sistematičan način.
Ostatak teksta pročitajte na media.ba