Kojim god tokom išle analize, sve ukazuje na to da je ključ promjena u demokratizaciji političkih partija, koje usljed partitokratskih praksi postaju istinski centri moći na uštrb demokratije, funkcionalnosti institucija i vladavine prava.
Dr. Lejla Ramić-Mesihović
Loša zastupljenost žena u politici, pa i generalno u svim procesima donošenja odluka u Bosni i Hercegovini, niti je endemska pojava, niti je od jučer. Ali nisu ni procesi o promjeni praksi i svijesti na kvalitetnije i drugačije u Bosni i Hercegovini od jučer. Traju makar 76 godina i imaju i svoje bolje i gore dane. Čak i u društveno-političkim kontekstima poput sadašnjeg, u kojem Bosna i Hercegovina aspiriše da se približi Evropskoj uniji i međunarodnim opredjeljenjima poput Ciljeva održivog razvoja, neusklađenost deklarativnog i manifestacionog dovodi do toga da važna civilizacijska opredjeljenja poput demokratizacije gube oštricu.
Ono što ohrabruje je da su u međuvremenu antidiskriminaciona ponašanja i opredjeljenja sve više raskrinkavana i dovođena do apsurda u bh. društvu, ali i da okviri za sistemsko djelovanje i kreiranje javnih politika sada imaju sve veću obavezu voditi se principom jednakopravnosti svih građana, bez obzira na biološke i društveno pripisane datosti. To se ogleda i u laganom ali konzistentnom rastu broja izabranih žena na lokalnom nivou. Na primjer, na izborima 2016. godine, izabrano je 18.5 %, a 2020. godine 19.6 posto žena u zakonodavnu vlast. Ono gdje je situacija bitno lošija su pozicije poput načelničkih na koje se ne odnosi nikakva mjera poput kvote od 40 posto koju imamo na listama za zakonodavnu vlast. Tu tačno možemo vidjeti kako političke partije podilaze pretpostavljenoj preferenciji biračkog tijela, što u bh. kontekstu neminovno ide na štetu žena. Gotovo u pravilu, neujednačenost stepena podrške i vidljivosti kandidata u predizbornom procesu slijedi gotovo podrazumijevajuću liniju rodne pripadnosti.
Kojim god tokom išle analize, sve ukazuje na to da je ključ promjena u demokratizaciji političkih partija, koje usljed partitokratskih praksi postaju istinski centri moći na uštrb demokratije, funkcionalnosti institucija i vladavine prava. Pravila igre se polako mijenjaju. Žene su sve više svjesne da učešće u društveno-političkom životu nije nešto za šta se treba čekati ponuđena prilika, nego da se prilike trebaju stvarati i koristiti. Raste svijest o tome da koncept rodne ravnopravnosti neminovno i bespovratno redefiniše strukture moći, na način da je i otpor tih struktura sve vidljiviji i bizarniji.
Priča o kvaliteti ženskog političkog predstavljanja u javnom diskursu obično je binarna, tek djelomično utemeljena i dodatni oslonac diskriminacionim ponašanjima. Ono što se srećom generiše i kao svakodnevnica ali i tekovina civilizacije sve su brojniji primjeri i na globalnom i na lokalnom nivou koji ostavljaju sve manje prostora za rodno pristrasne i diskriminatorne špekulacije.
Pravila igre se mijenjaju. Politička (ne)kultura i diskriminatorne prakse postaju sve prepoznatije i neprihvatljivije. Poteze koji se vuku iz neznanja, inata, mizoginije i straha od promjene javnost sve lakše detektuje.
S druge strane, globalno su sve vidljivija postignuća timova i zemalja predvođenih ženama. U BiH ponosimo se ženama u politici koje grade mostove među ljudima, rade u korist bolje budućnosti i podržavaju druge žene i generacije koje dolaze. Jer je suštinski to zapravo važno.
Dr. Lejla Ramić-Mesihović, politikološkinja, rukovoditeljica projekta Žene na izborima u BiH