„Fašizam je zapalio čitav svijet. Dijelimo se na hitlere i židove iz četrdeset i neke. I tako će ostati do smaka svijeta. Zato je bolje začepiti. Čemu vrištati, život može biti lijep kada si slijep“ Vedrana Rudan
‘Sljepilo’ o kome Vedrana Rudan govori zahvatilo je veliki broj ljudi na ovim prostorima. I ne samo sljepilo, već i letargija i potpuni izostanak brige o tome što ne vidimo. Nije nam važno, a iskreno govoreći, pomalo nas je i strah šta bi nam se moglo desiti ako nam postane važno. Nije nas briga za ‘one tamo neke’ jer nam nisu zadovoljene elementarne potrebe, jer imamo stalan strah da će se i dostignuti nivo finansijske sigurnosti raspasti kao iznošeni komad jeftine tkanine sa buvljaka, kome su voda i sapun konačno dohakali. U takvom stanju, čovjek misli prvo na sebe, a tek onda, odnosno nikad, na druge koji su ugroženiji od nas.
Nismo mi u Africi niti u ratnoj zoni na Bliskom Istoku. Nije nam, barem materijalno, toliko teško koliko obično mislimo. Ono što nas ubija je poređenje. I nepravda. U Evropi smo, a nemamo nikakva prava Evropljana. Vidimo kako žive naše skoro-komšije Austrijanci, Nijemci i Holanđani, pa osjetimo da smo i mi zaslužili da nam bude barem tako, ako ne i bolje. Ta, šta smo sve mi prepatili, a oni nisu. A nekako iz svega toga brišemo vlastitu odgovornost za situaciju kakva jeste. Ako čovjek prihvati bilo kakve uslove, teško da će se naći taj kapitalista koji će reći: ‘E hajde sad mi malo da olakšamo život ovim našim radnicima, povećamo im plate i uplatimo zdravstveno’. Nema te države ni političara koji će odlučiti smanjiti poreze i korupciju ako je nama dobro kako jeste. Vlast, ipak, samo oslikava stanje u zemlji. Teško da bi se onaj što sada mirno gleda kako njegovo preduzeće pljačka radnike, uključujući i njega samog, pobunio i protiv korupcije u vladi ako bi bio njezin dio. Mirno bi i to prihvatio i učestvovao, kao što i sada radi. Ako ne iz koristoljubivosti, a ono iz kukavičluka.
Kolektivno sljepilo najbolje mi oslikava primjer iz mojih gimnazijskih dana, kada sam se jedina usprotivila profesoru koji je za žene rekao da imaju pileći mozak. Svo vrijeme rasprave, dječaci su dobacivali i potvrđivali, a djevojčice me vukle za rukav, moleći me da prestanem da pričam, kako se njihova situacija ne bi pogoršala. Samo što se u takvim okolnostima situacija nikad ne poboljšava šutnjom, već samo i jedino zahtijevanjem da se stvari promijene. Tlačitelj nikada neće ustuknuti sam, sve dok ima prostora za tlačenje.
Taj razred je slika Bosne i Hercegovine u malom. Solidarnosti prema potlačenom nema, građanska hrabrost ne postoji, a ljudi su spremni trpjeti bilo šta da se njihova situacija ne bi pogoršala i uz to žrtvovati bilo koga ko bi se usudio da se usprotivi.
A ako se neće boriti sam za sebe, kako od tog čovjeka možemo očekivati da se pobuni protiv nepravde učinjene nad komšijama, prijateljima i rodbinom? Ako neće braniti svoja prava, zašto bi ih tražio za bilo koga drugog?
Zbog svega toga, u Bosni i Hercegovini se ne može govoriti o građanskoj hrabrosti, koja je prijeko potrebna da bi društvo normalno funkcionisalo. Građanska hrabrost je sintagma koja označava zastupanje stava koji se oslanja na spremnost u odbranu svojih vrijednosti, čak i uz rizik visoke kazne ili drugih negativnih posljedica. Građanska hrabrost, čini mi se, prisutna je tamo gdje građani znaju da mogu očekivati podršku sugrađana u svojoj pravednoj borbi. Inače to više nije građanska hrabrost, već hrabrost građanina/ke. Individualni čin hrabrosti koji pojedincu, koji se unesrećio time što ima principe, donosi samo neugodnost. To više nije hrabrost, to je ludilo. Čini mi se da bi se u rječnike i enciklopedije trebao uvesti i pojam građanskog kukavičluka, kako bi se na adekvatan način mogla opisati trenutna situacija u Bosni i Hercegovini, ali i drugim zemljama regiona. Taj građanski kukavičluk razlog je pomenutog sljepila. Rade naši ljudi ono što je lako, a nikako ono što je ispravno. Lako je pridružiti se ugnjetavanju Roma, homoseksualaca, žena, ali to nije ono što rade hrabri ljudi. Hrabri ljudi kažu ‘Ostavi ga Hakala’ i dalje znate i sami. Hrabri ljudi znaju da nikada neće izdati sebe time što će prešutjeti. Ne zato što ne žele, već jer jednostavno ne mogu. Pa bili i sami protiv svih. Pa bili i jedni od rijetkih koji vide, u moru onih sa dobrovoljnim, eskapističkim sljepilom.