Komplikovano je to oko roditelja nasilnika. U ušima većine ljudi zvuči ta sintagma kao oksimoron, kao dvije riječi potpuno suprotne jedna drugoj. Kako bilo šta što učini roditelj, neko ko ti je dao život i žrtvovao se za tebe, može biti nasilje? Opasan je ovaj način razmišljanja možda i više nego samo nasilje sprovedeno nad djetetom u njegovim/njenim najranjivijim godinama. On pokazuje da se iskustva djeteta ne uzimaju kao validna, te se djetetu poručuje da ih prihvati pod normalna jer njegova zahvalnost roditeljima treba da nadilazi traumu koju je dijete preživjelo. Sa druge strane, brojna su istraživanja koja pokazuju da traume preživljene u djetinjstvu duboko utječu na psihu djeteta-sada odraslog- njegovo viđenje svijeta i sebe samog. Često pogrde i kritike roditelja završe kao nešto što se u psihologiji zove ‘self-fulfilling prophecy’, odnosno samoispunjavajuće proročanstvo. Odnosi se to na način na koji su naša vjerovanja o sebi, i konsekventno i naše djelovanje, oblikovana onim što su nam naši roditelji nasilnici govorili da smo-lijeni, neuspješni, gadni i nesposobni. Na jednom od brojnih foruma o odraslima koji su bili žrtve roditeljskog nasilja 48-ogodišnji čovjek žali se kako je ono što su mu njegovi roditelji utuvili u glavu da je-nesposobnjaković koji ništa neće napraviti u životu- djelovalo poput neke vrste kletve. Roditeljsko nasilje stvorilo je kod njega osjećaj manje vrijednosti i potpuno oblikovalo sliku njega kao osobe nesposobne da bude voljena i da bilo šta postigne u životu. Svim svojim iskustvima pristupao je iz te perspektive, te su se njegova internalizirana očekivanja ispunjavala.
Upravo ovo najgora je stvar u vezi sa roditeljima nasilnicima, možda gora čak i od samog nasilja koje su nad djetetom počinili. Kao djeca roditelje prihvatamo kao potpuni autoritet, ljude koji znaju sve i sve mogu, tako da ono što nam oni kažu ostavlja duboke utiske u našoj glavi. Mnoge žrtve nasilja nikada to i ne nazovu pravim imenom jer im je svakodnevnica ispunjena bjesomučnim batinanjem, strahom, uvredama i omalovažavanjem bila normalna. Takvi roditelji, kažu istraživanja, vrlo često i sami nastave zlosretni krug nasilja u porodici. Oni drugi, koji se uspiju izvući iz klopke nasilnih roditelja, najčešće ne dobiju priznanje koje im je prijeko potrebno kako bi rane zacijelile. Roditelji nasilnici rijetko ono što rade nazivaju nasiljem, a vrlo često su i sami bili zlostavljani, tako da im je takav način interakcije sa djetetom potpuno normalan. Naposljetku, takvi ljudi dijete uopšte ne uzimaju za osobu, već ga smatraju svojim vlasništvom. Ili, kako se često čuje na ovim prostorima, ‘Ja sam te rodila/napravio, ja ću te i ubiti.’
Takvi roditelji ne shvataju da im sama činjenica što su dijete donijeli na svijet ne daje za pravo da mu oduzmu osobnost i pravo na vlastiti život i odluke. Takvi roditelji smatraju da oni uvijek imaju pravo, te da dijete ne može i ne smije znati ništa bolje od njih. Takvi roditelji smatraju da ništa što oni djetetu učine nije pogrešno, te da je za izbijene zube i modrice dijete samo krivo jer ih je ‘isprovociralo’. Nemoguće je takvim ljudima objasniti da nemaju pravo na to. Da bilo šta što dijete učini im ne daje za pravo da ga pošalju u bolnicu ili u smrt. Da ne smiju da, zajedno sa konzervativnim komšilukom, žrtvu krive za zločin koji joj se desio. ‘Zaslužio je’ kažu i zapečate sudbinu nesretnog djeteta, koje sada zna da je samo u borbi protiv nasilja, da mu niko neće pomoći i da drugi opravdavaju to što mu se dešava, iako ono samo zna da to nije nikako ispravno. Osjeća to dijete, u dubini svoje duše, šapnu mu to modrice koje skriva od drugara u školi, rane na srcu koje niko osim njega i ne može da vidi. I nastavi da ide kroz život, skrivajući svoju tajnu kao nešto sramotno, kao da je samo krivo za nepravdu koja mu je počinjena. Ne shvata dijete da su jedini koji bi trebali da se stide roditelji nasilnici, koji ni na sekund ne pomisle da su učinili nešto pogrešno, zagrnuti velom roditeljstva i mitom neprikosnovene ljubavi i požrtvovanosti.
Skoro svako može biti roditelj. I biraju mnogi da to postanu, bez ikakvog promišljanja da li je to ispravna odluka za njih, jednostavno zato što su takva društvena očekivanja. Dijete uzimaju kao obavezu, kao smetnju, kao vlasništvo, kao nužno zlo i nerijetko ga krive za svoje neostvarene ambicije. I zbog toga što ga krive, biraju da ga kazne za svoje propuste, kaznama nikada proporcionalnim prividnom grijehu djeteta. Međutim, kao što skoro svako može biti roditelj, isto tako apsolutno svako može biti savjestan komšija, prolaznik, građanin i pokazati djetetu da postoje ljudi kojima nije svejedno, poručiti mu da i oni znaju da ono što mu se događa nije uredu, te dati poticaj da ne sumnja u svoj zdrav razum. Svaki, pa i najmanji čin djelovanja ima posljedice. Zato se nadam da ćemo izabrati da djelujemo u onom pravcu koji će zaštititi ranjive i pomoći im da izgrade kakvu-takvu vjeru u svijet koji im je dosudio tužnu sudbinu djece roditelja nasilnika.
Napisala: Maida Salkanović