Dječak je šetao ulicom sam, kada je čuo da neko tiho plače. Pa to je medo! Bio je izgubljen i jako uplašen. Velike bijele zgrade u dječakovom naselju, plašile su ga. On nikada nije vidio tako puno ljudi.
„Ne brini“, rekao mu je.
„Velike zgrade neće te povrijedtiti, a i većina ljudi su ti prijatelji.”
„Kako si došao do grada?“ Pitao ga je.
„Divan dan me je ohrabrio. Nije mi bilo važno gdje idem, pratio sam ptičice, i mirisao cvjetiće uz put, a i brao svoje kruškice na grmovima. Odjednom sam primjetio da sam se izgubio!“
„Ja ću ti pomoći. Samo mi trebaš reći gdje stanuješ.“
„Tamo gdje ja živim postoje mnoga stabla,“ rekao mu je.
„A tako, onda idemo tražiti stabla, „ reče mu.
„Puno stabala, „ reče on, „i vode!“
„Poveo sam ga tamo gdje vodi put prema mnogim stablima i velikim vodama.“
„Ne,“ uplašeno reče medvjedić. „To nije put, za moj dom. To je nešto sasvim drugačije.“
„Imam ideju. Slijedi me!“ – prošaputa tiho dječak.
Krenuli su prema velikoj zgradi. Ušli su u hol prepun stepenica koji vode nekuda na sve strane. Odabrali su lift kojim će se penjati na sam vrh zgrade. Nestrpljivo su ušli i dječak pritisnu posljednji dugmić. Njegov novi uplašeni prijatelj je sve gledao u čudu. Samo je želio da što prije stigne do svog doma. Radoznalo je počeo skakati da lift stane i da sazna šta će prvo ugledati. Kada su stigli na vrh zgrade, mogli su vidjeti cijeli grad.
„Pogledaj!“ reče mu. „Sada možemo lako pronaći tvoj dom.“
„Eno ga tamo.“ Radosno je poskakivao medo, ugledavši obližnju šumicu u parku na kraju grada.
Radosno su sišli, i pažljivo prešli ulicu i potrčali u park.
Park nije bio medin dom ali nakon svega ipak mu je sličio.
Otišli su na na vožnju brodićem, ručali i otišli na igralište igrati se lopte. Odlično su se proveli.
Ali kada je prošlo malo vremena medo se i dalje osjećao izgubljeno.
„Pokušajmo otići u biblioteku,“ reče mu dječak.
„Mi tamo nećemo ništa naći!“ Bile su medine riječi pune nepovjerenja kada je biblioteka u pitanju kao rješenje.
Uzeli su mnogo knjiga sa lijepim slikama, čitali su tekstove koje govore gdje sve ljudi stanuju. Medo je pažljivo gledao svaku sliku na kojoj je bila kuća slična njegovoj. Odjedno na stolu gdje je bilo puno knjiga ugledali su i veliki globus. Prišli su i zavrtili ga nekoliko puta. Sreća je bila na njihovim licima. Pažljivo su istraživali svako mjesto i tražili medinu kuću među drvećem. Medo je zavrtio još jednom i kada je kugla stala pogled im je ostao baš na medinoj šumici.
Brzo su izašli iz biblioteke i zaputili se do autobusa. Ušli su kupili kartu i zaputili se na dalek put.
„Konačno,“ mi smo tu. „Ovo je moj dom,“ reče medo sav ustreptao od uzbuđenja i sreće. Snažno je zagrlio dječaka i zahvalio što je bio uz njega dok se osjećao izgubljeno. Tiho mu je šapnuo „Zbogom prijatelju“ dok je zalazio u svoju šumu.
Drveće je tako visoko, a među stablima nigdje niti jednog čovjeka, ni djeteta, osim malog sićušnog medinog prijatelja. Sam samcat u tako velikoj gustoj šumi. I mrak je počeo polako da pada.
„Čekaj!“ „Vrati se, medooo!“ „Mislim da sam se izgubio“ povikao je dječak.
Odjednom medo je stao i plišanim mekanim glasom doviknuo je dječaku „ Ja ću ti pomoći ništa ne brini.“
Napisala: Esma Kapetanović
Link za više tekstova: https://www.facebook.com/Its-me-Esma-Kapetanovic-1101224339887901/