„Jauk se čuje bez obzira da li tučeš ili tebe tuku.“
Henrik Johan Ibsen
Nasilje u porodici je mnogo puta ispričana priča, ali nikada na nju nije stavljena tačka. Ova „priča bez kraja“ proteže se kroz čitavu istoriju društva, a istraživanja od 1960. pa sve do danas su to potvrdila i skrenula pažnju na ozbiljnost problem sa kojim se svako od nas može naći oči u oči.
Prema rezultatima istraživanja američko antropologa D. Levinsona najčešći oblik nasilja u porodici je nasilje nad ženama, iako i djeca i odrasli muškarci takođe mogu biti žrtve.
Radi boljeg razumijevanja ovog fenomena neophodno je dovesti ga u vezu sa položajem žena u društvu i porodici. Istorijski posmatrano karakteristična crta koja se provlači kroz skoro sve periode jeste privrženost žena kući i porodici te njihovo minorno učešće u drugim sferama društva. Od samih početaka položaj žene u odnosu na muškarca smatran je niži, što je u mnogome doprinijelo dehumanizaciji žene i samo nasilje učinilo prihvatljivim. Određen prestiž koji je žena imala zabilježen je jedino u doba matrijarhata, zbog kulta plodnosti, međutim to se nije dugo zadržalo. Politička i društvena vlast pripadale su muškarcu, a s pojavom stočarstva, obrađivanja metala i zemljoradnje razvio se i patrijarhat. Njegova nadmoć za rezultat imala je oduzimanje svih prava koje su žene ikada i imale – ona se kupuje kao stoka, ništa ne poseduje – ona je posed najpre oca, kasnije muža. U djelima mnogih čuvenih autora možemo naići na tradicionalna shvatanja „muške“ civilizacije i društva gdje je pristup ženi bio onemogućen. Za Rusoa, porodica je nužno patrijarhalna, a muškarci nužno vladaju nad ženama. Hegel je ipak smatrao da žene treba inkorporirati u državu, ali ne u smislu državljana kao što je to muškarac, nego kao članice porodice, sfere koja je odvojena od građanskog društva i države. Ovakvi stereotipi, nažalost ni danas nisu rijetka pojava. Iako je postignuto normativno izjednačavanje žena i muškaraca, nesporno je da se praksa i teorija nužno mimoilaze. Što je jasan pokazatelj da neke karakteristike patrijarhalnog sistema su duboko ukorjenjene u društvo.
Na oblikovanje ličnosti i način na koji čovjek vidi svijet nužno utiče i kulturna sredina u kojoj on živi. U svakoj kulturi rod je navažnija kategorija organizacije kulturnih i društvenih odnosa. Kulturne norme predstavljaju glavni izvor stavova ljudi i njihovih saznanja koje oni ni ne dovode u pitanje, a koje suštinski usmjeravanju njihovo ponašanje i vjerovanje. Očekivanja koja se po kulturnoj definiciji smatraju odgovarajućim za muškarce i žene mogu se definisati kao polne uloge. Jedan od važnih faktora socijalizacije učenjem uloge roda svakako je i identifikacija sa roditeljem, odnosno drugim članom porodice istog pola i učenje modela muških i ženskih uloga kroz posmatranje njihovog ponašanja tj. odnosa. Prema istraživanjima provedenim u Ženskom odjeljenju KPD Požarevac prisustvo ženske osobe, nasuprot odsustvu muškarca, na socijalizaciju ispitanica uticala je na dva načina i to tako što su se one identifikovale sa ženskim članom porodice sa kojim provode najviše vremena (majka, baka) te su naučile da je mjesto žene u kući (u privatnoj sferi), a muškarca van nje (u javnoj sferi).
Kroz socijalizaciju ljudi se samodefinišu, stvaraju predstavu o spoljnom svijetu i njihovom mjestu u njemu, zatim obrazuju svoje mišljenje o drugim ljudima i potencijalnim međuodnosima.
Porodica je upravo mjesto gdje se najvažniji dio procesa socijalizacije odvija. Značaj uticaja porodice u socijalizaciji raste shodno smanjenju uticaja drugih društvenih grupa.
Jedna od bitnih karakteristika primarne porodice ispitanica svakako je fizičko kažnjavanje u djetinjstvu koje je poticalo od strane roditelja ili odgovarajućih članova porodice. U većini slučajeva radilo se o batinama kao načinu disciplinovanja djece odnosno fizičkom kažnjavanju zbog odstupanja od tradicionalno očekivanog ženskog ponašanja. Kao važan faktor u ranoj socijalizaciji buduće žrtve nasilja je svakako činjenica da se ljubav i nasilje međusobno ne isključuju. Odnosno većina žrtava nasilja je naučena da zaslužuje batine, i da je problem u njima, a ne u nasilniku. Okolnost da nasilje i ljubav mogu istovremeno postojati u domaćinstvu možda je najpodmukliji aspekat nasilja u porodici, s obzirom da odrastamo učeći da je prihvatljivo udarati ljude koje volimo (Gelles, 1997:12). Stepen (ne)tolerancije i reakcija žena na nasilje zavisiće od očekivane slike muškarca koju su izgradile u svojim primarnim porodicama. Žene koje su imale blage i popustljive očeve teže su se mirile sa grubim ponašanjem partnera pa su gajile nade u njihovo popravljanje i pokazale viši nivo tolerancije nasilja. Mnoge žene dosta vremena pokušavaju da shvate zašto se nasilje dešava pri tom ponašajući se u skladu sa kulturnim očekivanjima te mjenjajući svoje ponašanje ne bi li ga izbjegle, ali naprotiv ono se samo pogoršava.
Kako bi se bolje razumio problem žena žrtava nasilja neophodno je sagledati ga i sa aspekta psihologije zlostavljačke veze o čemu će biti riječi u narednom tekstu.
Napisala: Biljana Andrijević, studentica Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci
Izvori:
Vesna Nikolić-Ristanović; “Od žrtve do zatvorenice”; Viktimološko društvo Srbije Institut za kriminološka i sociološka istraživanja; Beograd, 2000.
Pateman: “Ženski nered”; Ženska infoteka; Zagreb 1998.