Katja Schechtner i Wojciech Czaja (foto: Luiza Puiu)
U gradovima će 2030. godine živjeti i raditi 2,5 milijarda žena – u gradovima koje su u pravilu oblikovali i izgradili muškarci, imajući na umu prvenstvo vlastite potrebe. Kako objašnjava arhitektica i predavačica Sabina Riss, muškarci su “projektirali gradove imajući u vidu muškarce koji ujutro idu na posao i navečer se vraćaju kući – a sve ostalo što se događa u međuvremenu nije ih zanimalo.” Stoga se nameće pitanje u kojoj će mjeri gradovi budućnosti biti prilagođeni potrebama tog ogromnog dijela stanovništva koje, povijesno gledano, nije imalo moć odlučivanja o izgrađenom okolišu? I kako veće uključivanje žena u arhitekturu, urbanističko planiranje i građevinarstvo može povećati kvalitetu života čitavog društva?
Tim su se pitanjima pozabavili bavi austrijski novinar i arhitekt Wojciech Czaja (koji je nedavno u Zagrebu održao i predavanje na ovu temu) i urbanistkinja Katja Schechtner. Oni su 2021. započeli projekt pod nazivom Žene (z)grade grad (Frauen Bauen Stadt) čiji je cilj afirmacija doprinosa žena arhitekturi i urbanizmu. Zajedno sa suradnicama Sabinom Riss i Anne Wunderlich, Czaja i Schechtner priredili su izložbu u Beču, organizirali simpozij i objavili publikaciju kako bi skrenuli pozornost na žene koje su oblikovale naš urbani prostor, a za to nisu dobile zasluge. Beč je inače jedan od prvih gradova koji su počeli primjenjivati rodno osjetljivo planiranje još 1991. godine.
“Ovaj projekt bio je Katjina ideja. Oboje smo studirali arhitekturu, no ja sam postao novinar, a Katja radi kao istraživačica na MIT-u u Bostonu. Osim toga, surađivala je s OECD-om i bila uključena u različite urbanističke projekte diljem svijeta, posebno u Aziji, i shvatila je da žene rade na velikim infrastrukturnim projektima kao što su pametni gradovi ili prometni sustavi, no gotovo nitko izvan struke ne zna za njih. Predložila mi je suradnju i tako smo odlučili napraviti izložbu,” objašnjava Czaja.
Na izložbi je predstavljeno 18 autorica/kolektiva iz različitih dijelova svijeta, a održala se u novoizgrađenom bečkom naselju Seestadt Aspern (“grad na jezeru”) koje je specifično po tome što sve ulice i trgovi nose ženska imena i što značajan dio naselja čine javni prostori. Danas tamo stanuje nekoliko tisuća ljudi, a predviđeno je da će do 2028. (kada bi projekt trebao biti potpuno dovršen) u ovom “gradu na jezeru” živjeti 20 tisuća ljudi.
Izložbe na otvorenom, i još izvan gradskog središta, mogu se učiniti kao riskantan odabir, stoga pitamo našeg sugovornika zašto su odlučili izložbu postaviti baš tamo.
“Nismo htjeli ‘klasičnu’ izložbu u muzeju ili galeriji, nego u javnom prostoru kako bismo dosegli širu publiku. Aspern je satelitski grad, a moram priznati da imam određene zadrške prema takvom pristupu jer znamo iz brojnih ranijih iskustava da satelitski gradovi nisu uvijek uspješni. Mislim da bi bilo bolje da je projekt izveden bliže centru Beča, no zemljište je bilo jeftino (riječ je o bivšem aerodromu 10-ak km od centra) i projektanti/ce su imali puno slobode – što ne bi bio slučaj da je projekt izveden u samom gradu. U svakom slučaju, projekt je u svim aspektima izveden na visokoj razini i vidjet ćemo kako će se razvijati. Odlučili smo tamo postaviti izložbu jer su sve ulice imenovane po ženama, što nam se učinilo kao dobar kontekst. Osim toga, prostor je prilagođen pješacima/biciklistima i roditeljima s djecom, dok su automobili zadnji na listi prioriteta; implementirana su pametna rješenja (grijanje, hlađenje, itd.) i eksperimentira se s nekim stvarima koje ne bi bile moguće u povijesnom centru Beča, gdje su glavne strukture već zadane, a i stanovnici su konzervativniji, manje skloni promjenama. Uz to, u Beču nedostaje prostora za socijalno stanovanje, a ovo je bila dobra prilika da se izgradi veći broj stanova po pristupačnim cijenama,” kaže Czaja.
Izložba je bila postavljena od svibnja do prosinca prošle godine i izazvala je velik interes domaćih, ali i međunarodnih medija. Što se tiče samih stanovnika Asperna, situacija je bila nešto kompleksnija; trebalo im je 2-3 mjeseca da uopće počnu primjećivati izložbu koja se nalazi usred njihovog kvarta. Naime, prostor gdje je bila postavljena je na putu od stambenih zgrada do stanice podzemne željeznice, što znači da ljudi koji prolaze onuda ili idu na posao ili se vraćaju kući i nisu nužno fokusirani na okolinu. Međutim, upornost se isplatila i kad je stiglo ljeto ljudi su se počeli vrzmati oko izložaka i čitati što tamo piše. S obzirom da u tom dijelu naselja ljeti nema hlada, konstrukciju s izlošcima postavili su tako da u svako doba dana baca sjenu na dio pločnika ili klupa. “To nam pokazuje da je ponekad potrebno puno vremena da ljudi promijene svoje obrasce ponašanja u prostoru,” objašnjava Czaja, dodajući da su u konačnici reakcije bile pozitivne. Izložba uskoro putuje u Bregenz, a u pregovorima su i za Linz, Klagenfurt, Flensburg i Zürich.
Kako smo nedavno i same radile publikaciju o ženskoj povijesti za koju smo morale napraviti izbor imena, zanimalo nas je kako je taj kompleksan i često frustrirajući proces izgledao za Czaju i Schechtner.
“To je duga priča! Najprije smo prikupljali najzanimljivija imena i projekte, ali smo ubrzo shvatili da ih imamo previše, ali i da imamo puno projekata koje su radile bjelkinje u SAD-u – a željeli smo obuhvatiti različite dijelove svijeta, od Irana do Australije, od ruralnih do urbanih područja. Također, birali smo projekte koji nisu samo na razini ideje, već su realizirani i ostvarili su određeni utjecaj na prostor ili na ponašanje ljudi. Zato smo uveli šest kategorija (urbanistički planovi; prometna rješenja; javni prostor; trodimenzionalni urbani prostor; priroda usred grada; umjetničke i/li privremene mikrointervencije), a u svaku kategoriju smo uključili tri autorice – neke manje, neke više poznate.
Pri spomenu realizacije ideja, na pamet mi pada hrvatska pejzažna arhitektica Silvana Siessel (najčešće spominjana kao supruga arhitekta i umjetnika Josipa Seissela), ali i brojne druge autorice čiji projekti ili nisu izvedeni onako kako su zamišljeni ili su s vremenom propali jer se ne održavaju. A tu je i svojevrsna hijerarhija unutar same struke; ženama je bilo lakše probiti se ako se bave uređenjem okoliša ili interijera, dok “prava arhitektura” ostaje rezervirana za muškarce. Zato danas svi znamo ime Marijana Haberlea, ali ne i Minke Jurković, njegove bliske suradnice i supruge.
“Zanimljiv je primjer Genije Awerbuch, arhitektice koja je projektirala Trg Zine Dizengoff u Tel Avivu. Awerbuch nije samo oblikovala trg, nego i dala sugestije za izgled okolnih zgrada, što je kasnije utjecalo na samu vizuru grada,” kaže Czaja. U središtu trga bila je fontana, zatim park i pješačka zona, a okolo kružni tok za vozila. Međutim, godinu dana nakon njezine smrti trg je preuređen, izgubivši svoj dotadašnji karakter (iznad ceste je izgrađena betonska kupola, bez zelenila, i pješaci su počeli izbjegavati ovaj prostor). Ono što je neobično je da su se stanovnici sjećali kvalitete prijašnjeg prostora i tražili da se trg vrati u izvorno stanje, što je i učinjeno 2018. godine. Usput rečeno, pripremajući se za ovaj tekst shvatila sam da se u članku na Wikipediji o Trgu Zine Dizengoff uopće ne spominje ime Genije Awerbuch, ali se zato navodi ime arhitektakoji je izmijenio njezin plan 1970-ih. Ipak, zahvaljujući mom bazičnom znanju iz uređivanja Wikipedije, taj propust je ispravljen!
Činjenica je da se ulazak žena u arhitekturu ponekad odvijao kroz brak i da su supružnici arhitekti/ce često radili zajedno na projektima (primjerice, Ines i Nikola Filipović) i/ili imali zajednički arhitektonski ured. No, čini se da je povijest arhitekture uvijek nekako lakše pamtila muškarce.* Primjerice, kao projektant Brooklynskog mosta u New Yorku u većini literature navodi se John Augustus Roebling, a ne spominje se njegova snaha, inženjerka Emily Warren Roebling, koja je dovršila projekt nakon što se njen suprug, koji je tada vodio projekt, razbolio.
Još jedna od autorica predstavljenih na izložbi je Marion Mahony Griffin, jedna od prvih žena koje su diplomirale arhitekturu na MIT-u i dobile licencu za rad. Ona je zajedno sa suprugom napravila urbanistički plan za australski grad Canberru. Radila je i prepoznatljive skice za F. L. Wrighta i bila je prva osoba koju je zaposlio, no njeno ime i danas je puno manje poznato od njegovog. Dio odgovornosti za to može se pripisati njoj samoj budući da je radeći s mužem često sebe svojevoljno stavljala u sjenu (npr. kada ga je nagovorila da se prijave na natječaj za Canberru, ona se nije ni potpisala), no suprug ju je podržavao u radu, dok je odnos s Wrightom bio puno konfliktniji i raskinuli su suradnju u lošim odnosima. U znak počasti, Canberra je 2013. godine vidikovac na vrhu planine Ainslie nazvala po Marion Mahony Griffin.
Praksa da se arhitektice svode na nečije supruge i danas je prisutna, a Wojciech Czaja otkrio mi je dva zapanjujuća primjera. Robert Venturi i Denise Scott Brown, iako oboje arhitekti, urbanisti i koautori utjecajne knjige Learning from Las Vegas (1972), samo je Robert 1991. dobio prestižnu arhitektonsku nagradu Pritzker. Iznenađen nepravednim izostavljanjem supruge, zatražio je od organizatora da dodaju Denise kao dobitnicu, no oni su to odbili. Venturi je ipak odlučio prihvatiti nagradu budući da je iznosila 100 tisuća dolara, ali na svečanoj dodjeli posebno je istaknuo Denisine doprinose kako bi barem malo ispravio nepravdu. (Inače, Scott Brown je napisala odličan esej o seksizmu i kultu ličnosti u arhitekturi i općenito se zalagala za bolji položaj žena u ovom polju.)
Još recentniji primjer je iz 2012. kada je Pritzkera dobio kineski arhitekt Wang Shu, koji sa suprugom Lu Wenyu vodi studio Amateur Architecture. Budući da Wenyu – ponovo iz nikome znanih razloga – nije nagrađena, Czaja i Schechtner odlučili su upravo nju staviti u prvi plan (na izložbi su predstavljeni oboje ali na zasebnim panelima, dok je u knjizi samo ona, a dio fotografije koji prikazuje Shua je odrezan kao mali simbolični čin subverzije). Kulturni centar Fuyang u Hangzhou koji su radili Wenyu i Shu karakterizira upotreba recikliranih materijala i valovite linije koje prizivaju tradicionalnu kinesku arhitekturu, a zanimljivo je spomenuti da su pristali na ovaj projekt samo pod uvjetom da u tradicionalnom duhu renoviraju obližnje selo Wencun.
Od ostalih radova, domaćim čitateljicama mogle bi biti poznate raznobojne polietilenske ležaljke Enzi u dvorištu bečkog Museumsquartiera, koje su umjetnička intervencija Anne Popelke (arhitektonski studio PPAG). Ostale arhitektice i urbanistkinje koje su predstavljene na izložbi i u publikaciji možete pronaći na web stranici projekta.
- *Kada je BBC 2014. promovirao dokumentarac “The Brits who Built the Modern World,” s plakata su odlučili izbrisati Patty Hopkins, suosnivačicu firme Hopkins Architects, tako da na fotografiji budu samo muški arhitekti.