Izvještavanje o ratnim sukobima, naročito životima ljudi i posljedicama koje ratovi ostavljaju na osobe nije nimalo jednostavno. Često je teško prenijeti priču na način koji će nekome tamo daleko od sukoba biti jasno šta se tačno događa i kako to utječe na živote ljudi.
Novinar/ka treba biti osjetljiv, poznavati historiju sukoba, biti svjestan/a kulturnih razlika i na koncu staviti ljude ispred priče.
S druge strane, postavlja se pitanje kako se novinari/ke mogu i trebaju pripremati za izvještavanje sa nesigurnih i ratom zahvaćenih terena, te kako obuhvatiti sve izazove vezane za logistiku, smještaj ili pronalaženje sagovornika/ca.
Kako bismo dobili odgovore na ova pitanja, razgovarali smo sa novinarkom i urednicom portala E-trafika.net, Vanjom Stokić. Vanja je sa početkom rata u Ukrajini odlučila spakovati ruksak i svoju opremu i uputiti se na granicu Poljske i Ukrajine, tačnije na granični prelaz Medika (Medyka).
Vanja nam prenosi svoje iskustvo terenskog novinarskog rada, te govori o savjetima koji mogu biti korisni svakom novinaru/ki prilikom putovanja, ali i načina kako pristupiti izvještavanju o izbjeglicama.
Bila si na granici Ukrajine i Poljske, u mjestu gdje pristižu izbjeglice iz ratom zahvaćenih područja u Ukrajini. Možeš li nam reći više o tome šta bi novinari/ke, ali i redakcije trebale uzeti u obzir prilikom putovanja na ovakav zadatak? Koje su to pripremne radnje?
Kao prvo, trebaju pričati sa kolegama koje su već bile tamo. Ja sam znala nekoliko medijskih radnika koji su išli prije nas pa sam čula njihova iskustva. Takođe, kad sam objavila na društvenim mrežama da idem, javilo mi se nekoliko kolega koji su bili ili bili tamo pa imaju poneki savjet za mene ili imaju kontakte novinara u Slovačkoj i Poljskoj pa nude da nas spoje. To dijeljenje iskustava i kontakata je jako bitno.
Kao i svaki drugi teren, bez obzira koliko se informišemo i spremimo, situacija se može jako brzo promijeniti. Moramo biti spremni na to da ćemo biti premoreni, prljavi, gladni, nervozni…. Da ne idemo na odmor i da ćemo raditi i po 15 sati dnevno. U Poljskoj sam razgovarala sa kolegama iz drugih zemalja, neki od njih su mi rekli da su došli sa unaprijed pripremljenim temama koje su željeli da obrade, ali su na terenu vidjeli da su promašili ili da te teme nije moguće raditi. Onda su morali da improvizuju i postavljaju nove. To je jako teško kad imate ograničeno vrijeme koje možete da provedete tamo.
Šta je po tebi važno, a što može biti korisno i drugim novinarima/kama tokom boravka na terenu, naročito u konfliktnim i ratom zahvaćenim teritorijama?
Sigurnost je iznad svega pa se trebaju napraviti protokoli, ukoliko ne postoje. Recimo, ja sam napravila posebnu viber grupu sa dvoje kolega iz redakcije kojima sam svakih nekoliko sati slala svoju lokaciju i kontakte smještaja u kojima boravimo. Ukoliko nam se nešto desi, da znaju odakle da krenu. Mislim da to svaka redakcija treba praktikovati, bez obzira gdje je teren.
Pored toga što trebamo biti pažljivi prema ljudima koje snimamo, jer su svi oni prošli traumu i mi ne bismo smjeli da je zloupotrebljavamo niti uvećavamo, moramo voditi računa i o svom mentalnom zdravlju. Neke scene je jako teško gledati. Bitno je da to puštamo iz sebe, da ne gomilamo takve stvari. Ja sam imala nekoliko situacija na granici sa Ukrajinom kad sam bila na ivici da se slomim zbog nečega što sam vidjela ili čula. Sve to sam dijelila sa snimateljem koji je išao sa mnom, to mi je pomagalo. Dopuštala sam sebi i da zaplačem. To što smo novinari ne znači da smo lišeni emocija i da trebamo da ih gutamo.
Računam da nije potrebno da obrazlažem da je bitno da ne vjerujemo slijepo svemu što čujemo i vidimo, da provjeravamo informacije i koristimo više izvora, kao i da radimo u interesu širenja istine a ne propagande, iz ma kog izvora ona dolazila. To su stvari koje trebaju uvijek da nas vode, a ne samo prilikom izvještavanja iz ratnih zona.
Koji su bili izazovi za logistiku, smještaj, pronalaženje sagovornika/ca na terenu?
Smještaj je bilo jako teško naći, to nam je bio jedan od najvećih problema. Przemysl je poljski grad na granici sa Ukrajinom, pored prelaza Medyka, gdje najviše izbjeglica dolazi. Bilo je logično da izaberemo upravo njega jer je najfrekventniji. Međutim, to je mali grad, sa nekih 60-70.000 stanovnika, a u koji su se slile hiljade izbjeglica, volontera, medija, pripadnika različitih službi i organizacija. Tamo smo bili oko sedam dana, mijenjali smo smještaj četiri puta. Nismo uspijevali da pronađemo smještaj na duže jer je sve rezervisano. Prvi smještaj smo našli prije dolaska, a ostale dikretno tamo. Dvije posljednje noći smo proveli u selu udaljenom 20ak kilometara od grada, u nekom seoskom domaćinstvu gdje su takođe bili smješteni novinari iz Njemačke i Španije. U tom gradu skoro niko ne govori engeski jezik, tako da je teško komunicirati sa ljudima.
Drugi najveći problem je bio sam razgovor sa izbjeglicama. Većina njih ne govori engleski, a oni koji govore su nerijetko bili nezainteresovani ili premoreni za razgovor sa nama. Snalazili smo se na različite načine. Dešavalo se da dijete iz porodice govori engleski pa bi ono prevodilo ono što majka govori. Na kraju smo unajmili prevodioca koji je bio sa nama nekoliko sati na terenu i koji nam je pomogao da razgovaramo sa ljudima.
Kako je to kada nemaš podršku velike redakcije iza sebe? Koji su dodatni izazovi manjih redakcija koje ipak idu na teren i izvještavaju?
Nevjerovatno nezgodno. Moja redakcija broji samo dvoje zaposlenih. Nama je često luksuz da otputujemo na duže od dva dana jer jedna osoba i piše i uređuje i plaća račune i komunicira sa donatorima i vodi administraciju i postavlja objave na društvene mreže… Kao prvo, put do granice sa Ukrajinom je bila moja i želja snimatelja Ajdina Kambera sa kojim moja redakcija sarađuje. Mi nismo imali odakle da povučemo novac za to, tako da smo sami finansirali put i sve što on podrazumijeva. eTrafika nema projekat koji bi mogao to da pokrije a Ajdin je frilenser. Tako da smo uzeli svoju ušteđevinu i potrošili je na gorivo, putarine, smještaj, hranu… Mnogo košta otići bilo gdje na 15 dana. Nismo željeli da se prije puta javljamo drugim redakcijama i nudimo priče sa granice, to smo uradili tek kad smo stigli tamo i vidjeli kakvo je stanje. Nismo znali šta ćemo zateći a nismo željeli da obećavamo uprazno. Onda smo uradili nekoliko priča za druge medije, kako bismo pokrili barem dio troškova. Ali veći dio puta je svejedno plaćen isključivo našim novcem. I na sve to, onda su se počele javljati druge redakcije, da zamole da im pošaljemo fotografije sa granice, a oni će nas zauzvrat potpisati. Šta mi imamo od tog potpisa?
Mi nemamo veliki tim pa da podijelimo obaveze. Istovremeno smo morali da razmišljamo i o logistici i o novinarstvu. Lako je izgubiti se u svemu tome. A onda se tek izgubite u poslu kad se vratite u redakciju, jer svaki normalan novinar pregleda i obrađuje materijal posle terena, a mi moramo da radimo i druge, većinom administrativne poslove, koji su se nagomilali u međuvremenu a koje nema ko da uradi.
Da li imaš neke korisne savjete i prijedloge za druge novinare/ke koji se odluče otići i izvještavati o ratu u Ukrajini, bilo sa izbjegličkih punktova ili pak direktno u ratnim zonama?
Potreban je jedan ili dva dana da se uopšte adaptirate na rad u novim okolnostima, jednostavno da vidite šta i kako funkcioniše. Znači, potrebno je odvojiti vrijeme, kako na boravak tamo, tako i na putovanje.
Dok smo bili na granici, pravila u vezi snimanja su se mijenjala iz dana u dan, u zavisnosti od toga koji su policajci i vojnici bili na granici. Neki su dozvoljavali da se snima sve, neki su postavljali liniju koju fizički ne možete da pređete. Potrebno je dosta prilagođavanja situaciji.
Dešavaće se i pokušaji sabotiranja vašeg rada. Mi smo imali problem sa nekoliko volontera, koji vrlo otvoreno pokušavaju da spriječe novinare da snimaju izbjeglice. Da naglasim, sprečavaju da ih snimaju u javnom prostoru, dok hodaju ili da ih zaustavljaju i pitaju za intervju. Ta nekolicina ljudi se unosi novinarima u kamere, pokriva ih rukom i namjerno ulijeće u kadar. Smatraju da smo lešinari koji su došli da se hrane tuđom nesrećom i da tako spašavaju izbjeglice. Ostali volonteri su sasvim ok i vrijedan su izvor informacija, imaju zanimljive priče za podijeliti.
S obzirom da si uglavnom razgovarala sa izbjeglicama da li postoje neke lekcije koje kolege/ice novinari/ke moraju imati na umu kada razgovaraju sa izbjeglicama?
Prilikom razgovora sa izbjeglicama, moramo imati sve vrijeme na umu da su radi o ljudima koji su pod stresom i traumom. Naša pitanja možda probude neka loša sjećanja u njima. Meni se to desilo u kampu Vučjak. Pitala sam momka koje mu je najsrećnije sjećanje na dom? Samo je gledao u mene i krenuo da plače. Nikad ne znamo šta tačno čačkamo u čovjeku. Bude tu i mnogo moralnih dilema, da li i kako trebamo nešto da snimamo. Koleginica iz Francuske, koju smo upoznali na granici sa Ukrajinom, nam je rekla da prva dva dana nije ništa snimila jer je konstantno sebe pitala ima li pravo da fotografiše ljude koji pate. Onda je sama sebi govorila da neko mora da prenese to što se dešava i da ispriča njihove priče. Na kraju je naučila kako da ih na ukrajinskom pita za ime i dozvolu za snimanje, pa bi malo popričala sa njima prije samog snimanja.