Šta predstavlja mir? Da li je mir prosto odsustvo konflikta ili je nešto više od toga? Iz Hobbsove perspektive, mir je suprotno stanje anarhiji. Snažna centralna država je ta koja treba osigurati da ne postoji “rat svih protiv svih” jer ljudi su jedni drugim vukovi u “prirodnom” stanju. Takva predstavka mira je “stabilokratska” – mir bilo koje kvalitete je bolji od anarhije tj. od rata svih protiv svih. Što je tačno! No, da li nam je dovoljan mir bilo koje kvalitete? Na to pitanje će biti odgovoreno u ovom tekstu. Osnovni preduslov za prosperitet nekog društva je da u tom društvu vlada mir. Naravno, mir nije samo unutrašnje pitanje nekog društva već i pitanje vanjskih sila jer mir može biti prekinut uglavnom na dva načina – unutrašnjim konfliktom ili konfliktom iniciranim od strane vanjskih sila. Ovdje ćemo se zadržati na unutrašnjem pitanju mira. Dakle, da bi društvo bilo prosperitetno, potrebno da postoji dugoročno stanje mira. Prosperitet, u tom smislu, predstavlja dugoročno stanje napretka društva koji je moguće postići samo u društvima (državama) sa stabilnim mirom. Ovdje već dajemo odgovor na pitanje kakav je mir uslov prosperitetu – stabilan. Šta podrazumijeva “stabilan” mir?
Piše: Benjamin Nurkić
Izvor fotografije Unsplash
“Stabilan” i “nestabilan” mir
Danas u svijetu skoro na svim kontinentima se odvijaju sukobi. Sukob u Siriji još uvijek traje, sukob u Jemenu također. Evropu je zatekla agresija Rusije na Ukrajinu. Nemiri u Latinskoj Americi su više konstanta nego privremena kategorija. Iako se osnivanjem UN-a mislilo da će ratovi ostati stvar prošlosti, brojni ratovi od perioda osnivanja UN-a pa sve do danas pokazali su da konflikti nisu stvar prošlosti i da se stanje mira još uvijek ne podrazumijeva. Šta je zajednička karakteristika navedenih država u kojima se danas odvijaju sukobi? Sve navedene države predstavljaju autoritarne ili polu-autoritarne države. Bivši američki predsjednik Wilson je i prije osnivanja Lige naroda smatrao da je preduslov svjetskom miru da većina država budu demokratske. Naravno, takav ideal je tada, kao i sada, bio samo ideal koji je u praksi nemoguće ostvariti, ali takva ideja nam govori sljedeće – da za stabilan mir su potrebne demokratske institucije. Protuargument ovakvoj tvrdnji može biti da danas postoje brojne autoritarne države kao što su Kina, Iran ili Turska u kojima postoji dugotrajan mir. Istina, u navedenim državama, kao i u nekim drugim autoritarnim državama postoji dugotrajan mir, ali zasnovan na jednome – na sili režima koji uspijeva da upotrebom mehanizma državne prisile održava privid mira. U slučaju Kine, tamošnja Komunistička partije zadnjih godina sprovodi genocid nad Ujgurima. U Iranu Mahsa Amini je ubijena jer nije ispravno nosila hidžab dok se Turskoj nakon pokušaja vojnog puča desila lustracija neviđenih razmjera. Iako i demokratske države koriste element prisile za održavanje mira, tu postoji jasna razlika između autoritarnih i demokratskih država. Autoritarne države primarno koriste silu kao sredstvo održanja mira (heteronomija volje) dok demokratske države pored sile, koja je sekundarno sredstvo, primarno se oslanjaju na pristanak građana na život u toj zajednici pod određenim pravilima (autonomija volje). Stoga, “stabilan” mir je moguć jedino u demokratijama, dok autokratije mogu jedino omogućiti “nestabilan” mir. Ovdje ne idealiziramo demokratiju jer su demokratije također fragilne (istina manje nego autokratije) uz bitnu razliku da demokratije izazove konflikta uspješnije prebrode. Primjer tome su Sjedinjene Države koje su zbog stabilnosti i dugotrajnosti demokratskih institucija uspješno prebrodile izazov u vidu dolaska Trumpa na mjesto predsjednika, dok arapske države izazov u vidu Arapskog proljeća nisu uspješno savladale. Razlog tome je jednostavan, demokratske države su konfigurisane ka poticanju mira – borba za političku vlast se odvija prema jasnim pravilima igre bez odstupanja i uz većinsku saglasnost građana – dok se autoritarnim državama borba za vlast odvija svim mogućim sredstvima, pa tako vlast koristi sve mehanizme prisile kako bi održala “nestabilni mir” (zadržala vlast!).
“Stabilan” mir = prosperitet
U knjizi Zašto narodi propadaju (Why nations fail) autori Daron Acemoğlu i James Robinson daju odgovor šta je ključ za politički i ekonomski prosperitet – demokratske institucije! Iako je riječ o obimnoj knjizi, pojašnjenje navedenog odgovora je posve jednostavno. Samo demokratske institucije mogu osigurati prosperitet jer su one jedine te koje mogu održati sigurno okruženje za inovacije, kapital, investicije, ljudski rad, itd. Ponovo ovdje možemo postaviti protuargument da danas postoje autoritarne države koje bilježe bolje ekonomske rezultate od mnogih demokratskih država, a kao zlatni primjer toga može se navesti Kina. Usput Kina danas predstavlja zlatni argument svim zagovornicima autokratije nasuprot demokratije, pa je stoga dobro da ćemo ovdje objasniti zašto ona to ne predstavlja (ili barem ne bi smjela predstavljati). Svjetski ekonomski lider poslije Sjedinjenih Država nesumnjivo je Kina. Dengovom reformom potkraj 20. stoljeća Kina je uspjela sagraditi državnu infrastrukturu koja će omogućiti ekonomski razvoj države. Danas Kina stoga predstavlja argument u rukama promotora autoritarnih ideologija – jer ako je Kina uspjela biti prosperitetna država, zašto i druge autoritarne države ne bi mogle biti isto uspješne po istom receptu? Prosperitet nije pitanje kratkog ekonomskog napretka već dugotrajno stanje napretka. Za dugotrajno stanje napretka – prosperitet – potreban je “stabilan mir” što jedino može omogućiti demokratija. Naravno, demokratija zagarantovano neće omogućiti prosperitet, ali je jedina ta koja to može omogućiti jer samo s demokratijom je moguće kreirati “stabilan” mir. U “nestabilnom” (autoritarnom) miru moguće je kreirati kratkoročan ekonomski napredak, ali takav napredak nije dugoročan, tj. ne vodi ka prosperitetu. Turska je u početkom 2000. godine ostvarivala ekonomski prosperitet dok danas inflacija iznosi skoro 100%. Kinu, kao autoritarnu državu, čeka ista sudbina. Osim toga, Kina i danas pokušava lažirati podatke o ekonomskom napretku kako bi pokazala da vladajući režim uspješno upravlja državom. Takva paradigma je promijenila način legitimiziranja savremenih autoritarnih režima. Danas autoritarni režimi, osim pukom silom, se legitimiziraju i ekonomskim rezultatima, pa takvi režimi se pokušavaju prikazati kao ekonomski uspješni. Ali takav ekonomski uspjeh je kratkotrajan jer je plod kratkoročnih politika, a ne plod “stabilnog” mira.
Zašto nam je “stabilan” mir bitan?
Bez “stabilnog” mira nema prosperiteta, tj. poštivanja ljudskih prava, vladavine prava, individualnih sloboda, bez čega na kraju nema demokratije, a bez demokratije nema “stabilnog mira”. Takva korelacija pokazuje koliko je pitanje “stabilnog mira” upitno jer ako jedan element u ovoj formuli nedostaje – “stabilan” mir može biti ugrožen. Također, to pokazuje da pitanje “stabilnog” mira nije jednostavno odsustvo konflikta već mnogo više od toga. Nije dovoljno odsustvo anarhije ili konflikta. Mir mora biti zasnovan na demokratskim vrijednostima kako bi se smatrao “stabilnim”, a samo takav mir vodi ka prosperitetu – poštivanju ljudskih prava i vladavini prava. Mir zasnovan bez demokratskih vrijednosti (autoritarni mir) ne vodi ka prosperitetu. Zapravo, on vodi ka konfliktu koji će se desiti u onom trenutku kada vlast izgubi snagu da mehanizmom prisile održava privid mira. To se obično dešava uslijed slabih ekonomskih rezultata kada takvi režimi gube povjerenje naroda što posljedično vodi ka pojačanoj upotrebi mehanizma prisile prema građanima. Na kraju to dovodi do toga da mehanizam prisile slabi što označava kraj “nestabilnog” mira i uvod u očekivani konflikt. Mir je osnova svega, pa i prosperiteta, stoga ne shvaćajmo ga olako i ne uzimajmo ga zdravo za gotovo – koliko god nam se on podrazumijevao (kao i sloboda) – “stabilan” mir može biti lako ugrožen – uzimanjem nekog djelića iz slagalice koja vodi k njemu.