Piše: Barbara Gregov, voxfeminae.net
Nedavno sam od izdavačke kuće V.B.Z. dobila poziv da moderiram promociju grafičkog romana Čudakinja koji je napisala i ilustrirala švedska umjetnica Moa Romanova. Premda sam se u svom radu često bavila popularnom kulturom, nisam se bavila stripom, stoga me poziv pomalo zbunio. Zaključila sam da sam zasigurno pozvana zato što se priča dotiče tema koje jesam obrađivala. Pročitala sam o čemu je riječ.
Čudakinja je predstavljena kao priča o depresivnoj mladoj umjetnici koja se u situaciji krize upušta u neobičnu vezu sa starijim poznatim muškarcem (tzv. Facom s televizije) kojeg upoznaje na Tinderu. Nakon jednog neugodnog spoja, Moa odlučuje srezati mogućnost romanse, ali pristaje na Facino financijsko i emocionalno pokroviteljstvo. Sve, naravno, vrlo brzo krene nizbrdo, stoga se priča svodi na niz Moinih pokušaja da uspostavi kontrolu nad različitim aspektima života – karijerom, mentalnim zdravljem, obiteljskim i prijateljskim odnosima.
Odluku da prihvatim ponudu za moderaciju nisam požalila jer me Čudakinja osvojila od prve stranice. Stavim li po strani pomalo senzacionalistički marketinški fokus na sponzorstvo koji jest važna, ali ne i dominirajuća pripovjedna linija u romanu, rekla bih da je Čudakinja izuzetna jer na duhovit, nepretenciozan i iskren način obrađuje gigantski klaster problema koje bismo najjednostavnije mogli_e podvesti pod milenijalski angst. A silom prilika, to jest nešto što mi je blisko.
S autoricom sam odlučila malo neformalnije porazgovarati o mentalnom zdravlju, snalaženju u svijetu umjetnosti, ženskim prijateljstvima, modi, humoru…
Započela bih sa središnjom temom romana – mentalnim zdravljem. Dobila si niz pohvala baš zato što si odlučila realistično prikazati anksioznost i napadaje panike koje glavna junakinja svakodnevno proživljava. Mentalno zdravlje je tema o kojoj se sve češće govori, a meni je u tvom pristupu bilo osvježavajuće što si pokazala kako izgleda svakodnevica anksiozne osobe – što su joj okidači i kako se s njima u različitim situacijama nosi. Nisi ulazila u uzroke Moine depresije niti si ponudila brze izlaze, rješenja, ozdravljenje. Pretpostavljam da si nastojala izbjeći moraliziranje? Kako to da si se odlučila za ovaj pristup? Zašto ti je uopće bilo bitno u fokus staviti pitanje mentalnog zdravlja?
Htjela sam biti autobiografična. I sama se borim s mentalnim problemima, tako da je logično da je to nešto što mi je važno. Radi se također o želji za reprezentacijom. U periodu u kojem su napadaji panike bili moja svakodnevica, osjećala sam se strašno usamljeno i voljela bih da sam naišla na knjigu poput Čudakinje. Ne bi me to „spasilo“, ali bi mi puno značilo da sam se s nečim/nekim mogla poistovjetiti i barem reći: „Okej, ovako je i meni.“ Mnogi su povratni komentari mojih čitatelja_ica bili točno takvi: „Haha, ista stvar“ ili „Omg, Moa je ista ja“. I iskreno, donijeli su mi veliko olakšanje. Htjela sam napisati knjigu koja je meni trebala kada sam se osjećala najlošije.
Moa u jednom trenutku pokušava preuzeti kontrolu nad vlastitim životom kroz pripovijedanje – svoj život zamaskira u atipičnu bajku koju ispriča djetetu. Kažeš da si autobiografična pa me zanima me je li pisanje romana na tebe, slično kao pripovijedanje na Mou, imalo terapeutski ili katarktičan, „aha!“ učinak?
Na neki način, da. Gonila me nepresušna želja za osvetom Faci s televizije. Tako sam je razriješila. [smijeh] Ne bih rekla da umjetnost nužno djeluje terapeutski, ali mislim da rad djeluje. Pod uvjetom da radiš umjereno; u protivnom je učinak suprotan. Za mene je pisanje/crtanje ovog romana bila taktika preživljavanja, način da budem u nečemu što nije moja glava. Tada mi je to kronično trebalo, a usput sam se i zabavila.
Žensko prijateljstvo ima bitnu ulogu u romanu. Rekla bih čak da je to jedina struktura podrške koja u Moinom životu funkcionira. Njezin je ljubavni život u blagom kaosu, na majku ne može računati jer je nedostupna, a psihijatrica se čini zainteresiranom samo za keš. Smatraš li prijateljstvo važnim ili čak ključnim tipom odnosa u (svom) životu?
Zanimljivo. Mišljenja o ovome su poprilično podijeljena. Neki su kritičari_ke roman protumačili_e kao prikaz toksičnog ženskog prijateljstva kakvo te kad-tad dokrajči. Znali_e su mi u šali reći nešto poput: „Ako je roman uistinu autobiografski, nadam se da si našla nove prijateljice.“
Svašta. A što ti misliš, tko je u pravu?
Smatram da ništa nisam uljepšala. Bilo mi je važno ispričati priču o ženskom prijateljstvu, ali sam isto tako željela da ona bude autentična, dosljedna mom iskustvu. Žensko prijateljstvo podrazumijeva povremene prepirke, nesuglasice i zadirkivanje. Za mene je to jezik ljubavi! [smijeh] Ono što pokušavam reći jest da upravo najbolje prijateljice znaju jedna prema drugoj biti najveće šupčine. Lena Dunham nam je u seriji Girls to možda najvještije demonstrirala.
Drago mi je da si spomenula Lenu, vratit ćemo joj se! Što se tiče zadirkivanja, ja sam ga doživjela kao odraz bliskosti. U ključnim životnim situacijama (u ljubavnim jadima, pijanstvima, na ginekološkim pregledima itd.) prijateljice su ipak tu jedna za drugu. Ono što vidim kao mogući uzrok dušebrižništva koje si spomenula je to što se ni jedan lik ne nameće kao moralni kompas. Djevojke ne osuđuju, ali isto tako ne potiču diskutabilne životne odluke ostalih.
Upravo tako. Nijedna junakinja, uostalom, nije doista zabrazdila.
U svom se najnovijem grafičkom romanu baviš upravo tom tankom granicom između prihvaćanja i poticanja (auto)destruktivnog ponašanja u kontekstu ženskog prijateljstva.
Da, u središtu je prijateljstvo između Moe i Åse, djevojke koja je u Čudakinji prikazana s black metal šminkom, a povremeno im se na FaceTimeu pridruži i djevojka s kaubojskim šeširom koju ste također već upoznali_e. Zanimalo me istražiti što se događa kada se zajedno prepustimo destruktivnosti, odnosno kada se zabavljamo toliko da ne shvaćamo da nam je odavno prestalo biti zabavno. Radi se o svojevrsnim dnevničkim zapisima s turneje benda, nadam se s dobrim omjerom mraka i smijeha. Nešto kao da se Requiem for a Dream spoji s Crossroads s Britney Spears. [smijeh]
Divno! Jedva čekam. No vratimo se Čudakinji. Likove često prikazuješ u intimnim situacijama: djevojke gledamo dok su gole, na WC-u, dok masturbiraju, kupaju se ili depresivne jedu u krevetu. Ipak, nijedna situacija ne djeluje voajeristički, najviše zbog toga što je djevojkama ugodno – i jednoj s drugom i svakoj u svom tijelu. Kako si i sama rekla, Lena Dunham je ovaj tip reprezentacije donekle normalizirala na televiziji, no zanima me kakva je situacija u svijetu stripa?
Ovisi o kontekstu. Dobivala sam dosta pitanja o značenju tijela, pogotovo o tjelesnim proporcijama likova. Nedavno sam, recimo, bila na velikoj strip konvenciji u Danskoj, gdje je dominirao konvencionalno seksi tip prikaza ženskih tijela. Toj ekipi se moj stil činio groteskan, čak ružan, što me dosta iznenadilo. Meni su moji likovi prelijepi, ali sam nastojala da istovremeno budu i duboki i smiješni. Ako se fokusiraš samo na lijepo ili privlačno, komično obično pada u vodu. Ja sam odlučila staviti humor u prvi plan. Inspiraciju sam crpila iz filmova kao što je Pineapple Express, općenito stonerskih filmova. Da, htjela sam da Čudakinja bude pomalo stonerska knjiga.
Pa uspjela si! Čudakinja možda obrađuje teške teme, ali ne bih rekla da je teška knjiga. Meni se dopala baš zato što je duhovita. Primjerice, jedna od Moinih seksualnih fantazija propada kada shvati da dečko kojeg je zapikirala sluša folk-rock bend Mumford & Sons. Zabavila me i povijest Moinih Google pretraga među kojima su „države u kojima je lobotomija legalna“ ili „penis Jona Hamma“. Kod mene su smijeh izazivali detalji.
Drago mi je! Meni je dosta znakovito to kako ljudi reagiraju na roman. Prema mom dosadašnjem iskustvu, uštogljene osobe koje su inače sklone potiskivanju emocija smatraju da se radi o strašnoj, depresivnoj priči, dok osobe koje su u dodiru sa svojim emocijama u priči prepoznaju i humor. Razmišljala sam dosta o tome jesam li trebala biti ozbiljnija, ali sam na kraju zaključila da to naprosto nisam ja.
Kada već govorimo o emocijama, zanimljivo mi je bilo uočiti da ih junakinje izražavaju kroz odjeću. Kada je potištena, Moa se skriva u prevelikoj hudici, a kada se osjeća bolje obično odabire neku odvažniju odjevnu kombinaciju. Čini mi se da je moda imala velik utjecaj na tvoj vizualni jezik?
Odjeća i moda nekoć su bile moj primarni interes. Radila sam kao lifestyle blogerica, a voljela sam se i kostimirati u različitim prigodama, npr. pojaviti se kao seksi medicinska sestra na obiteljskoj večeri. S vremenom je interes za modu izblijedio te sam počela nositi isključivo udobnu odjeću. Moda i stil likova su nešto što me u kontekstu stripa i dalje interesira, s tim da sam ekstravagantnije kombinacije rezervirala za sporedne likove, ne i za Mou. Ona je zakoračila u fazu udobnosti. [smijeh]
Moramo se na samom kraju dotaknuti i Moinog odnosa s Facom s televizije. Super mi je što si taj odnos prikazala kao nešto nesvakidašnje, ali ne nužno i loše za Mou.
Ma da, lik je samo blago jeziv. [smijeh]
Posebno mi je zanimljivo bilo razmotriti što taj odnos govori o tome kako je biti umjetnica danas. Moa odlučuje prihvatiti financijsko pokroviteljstvo Face s televizije nakon što saznaje da nije primljena na umjetničku akademiju, svjesna da mora plivati u kompetitivnom svijetu umjetnosti.
Da, u svijetu umjetnosti se treba snalaziti. No sve ovisi o raspoloženju i kapacitetima. Znala sam se naći u situaciji u kojoj mi nepoznata osoba pošalje poruku tipa: „fotka stopala 50$“. Prvo bih se zamislila, a onda sama sebi rekla: „Koga briga, kupit ću si nove slušalice.“ Sada sam u drugačijoj životnoj situaciji tako da sam spontano ubila taj glasić.
Glasić je iščezao s neudobnom odjećom.
Tako nekako. [smijeh]