Ono što povezuje većinu slučajeva vršnjačkog nasilja jeste zanemarivanje i zataškavanje nadležnih institucija
Midheta Hadžić, Aleksandra Đukić
Da li znate da je svako treće dijete u Bosni i Hercegovini žrtva vršnjačkog nasilja, te i da vaše dijete može biti dio te statistike? Posljednjih godina vršnjačko nasilje je u znatnom porastu što pokazuju podaci nevladinog udruženja “Kap” koji su obavili istraživanje u osnovnim i srednjim školama Federacije Bosne i Hercegovine.
Nevladino udružnjenje za razvoj društva “Kap” koje se bavi vršnjačkim nasiljem je 2017. godine objavilo istraživanje uz podršku Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, kantonalnih ministarstava obrazovanja i škola o vrstama nasilja. Ciljna skupina su bili učenici osnovnih škola od četvrtog do devetog razreda, te srednjih škola od prvog do četvrtog razreda, odnosno mladi u razdoblju od deset do osamnaest godina. Broj mladih koji su učestvovali u ovom istraživanju je preko 7000, a članica udruženja “Kap” Merima Spahić kazala je da su finalni rezultati pokazali da je svako treće dijete žrtva vršnjačkog nasilja.
Osim podataka Udruženja Kap, u Bosni i Hercegovini ne postoje zvanični podaci. Na stranici Agencije za statistiku ne postoje podaci općenito o vršnjačkom nasilju, a posebno ne o broju. Da ne raspolažu tim podacima, potvrđuje i činjenica da je odgovor na naš upit izostao.
O Harunu Mujkiću u školi se ne priča jer je zabranjeno
Azra Mujkić, majka jedanaestogodišnjeg Haruna Mujkića koji je smrtno stradao za vrijeme velikog odmora u Osnovnoj školi “Musa Ćazim Ćatić” u Zenici 18. septembra 2014. godine govori kako je ogorčena na istoimenu školu, Pedagoški zavod Zeničko-dobojskog kantona, Ministarstvo za obrazovanje, nauku, kulturu i sport Zeničko-dobojskog kantona, te na tužilaštvo koje nikad nije pokrenulo postupak vezan za taj slučaj. Škola je Harunovu smrt okarakterisala kao “nesretan slučaj” i “tragičan događaj”, a prema riječima Azre, dječak zbog koga je Harun stradao je prethodno zlostavljao Haruna što je učiteljica znala.
“Harun se na to dijete počeo žaliti već prve sedmice škole, pričao je kako ga je vrijeđao, izazivao i stalno zvao da se potuku. Učiteljica je bila gluha na sve to i nije reagovala. To jutro kada je Harun stradao, prišao mu je u redu i pitao da se potuku na velikom odmoru ili poslije škole, moj Harun nije pristao, da bi ga on na odmoru ubio, osamnaest dana nakon što se žalio na njega” priča nam Azra Mujkić.
Ubistvo u školi između učenika prema “Protokolu o postupanju u slučajevima nasilja” Zeničko-dobojskog kantona uopšte nije definisano kao takvo, nego postoje tri nivoa razumijevanja nasilja u školama prema kojima u trećem, odnosno najtežem, “aktivnosti preduzima direktor sa pedagogom i razrednikom, uz obavezno angažovanje roditelja/staratelja i nadležnih organa, institucija ili službi (centar za socijalni rad, nadležna policijska stanica, centar za mentalno zdravlje i druge službe)” što u Harunovom slučaju nije ispunjeno.
“Ja kao građanin i majka čije je dijete ubijeno, u ovu državu uopšte ne vjerujem. Po zakonu poslije ubistva moga Haruna u školu je trebala da dođe kompletna Kantonalna inspekcija, kao i inspekcija iz Ministarstva za obrazovanje, da se utvrdi ko je napravio propust i ko nije radio u skladu sa Zakonom i pedagoškim standardima i normama. Škola je bila obavezna kao i tužilaštvo da uključe Centar za socijalni rad u postupku protiv djeteta koje je ubilo drugo dijete bez obzira što djeca ne podliježu Krivičnom zakonu, međutim ništa od svega gore navedeno se nije desilo i niko nije primjenio zakon” tvrdi Azra.
Azra Mujkić se obraćala mnogim institucijama, a između ostalog i tadašnjem ministru za obrazovanje, nauku, kulturu i sport Zeničko-dobojskog kantona Mirku Trifunoviću. Mirko Trifunović je Azri u odgovoru napisao da su zakoni i procedure ispoštovani u slučaju njenog sina te da “žele naglasiti činjenicu da po tim pitanjima, od strane tog organa kantonalne uprave, nema nikakvih odstupanja, neusaglašenosti, odnosno izuzeća u primjeni, tako da ni u aktuelnoj obrazovnoj praksi nema mogućnosti niti prostora za bilo kakvim nečasnim, nedozvoljenim ili na koji drugi način protupravnim postupanjem, kako od strane školskog menadžmenta, tako i obrazovne inspekcije, Ministarstva ili drugih organa i tijela vezanih za obrazovnu djelatnost”.
Čak i nakon osam godina, situacija u Osnovnoj školi “Musa Ćazim Ćatić” je ista: učionica u kojoj je stradao Harun Mujkić se koristi i dalje za obavljanje nastavnog procesa bez obzira što ne ispunjava pedagoške standarde i norme, te se i dalje krši zakon.
“Iz razgovora sa drugim roditeljima na spomen da je Harun ubijen vrši se bukvalno ispiranje mozga tom djetetu, o tome se ne priča jer je zabranjeno. Moj Harun je sve ono što je pozitivno na svijetu, snaga, volja, inspiracija, ljubav, dijete koje je za svojih jedanaest godina ostavilo pečate na veliki broj ljudi da je to nevjerovatno”, kaže Azra Mujkić.
Kontaktirali smo školu o tome koje su korake preduzeli kako bi kaznili počionice koji su zlostavljali svog vršnjaka, da li su kao škola preduzeli određene mjere kako bi spriječili zlostavljanje učenika u školi, te da li su svoje nastavnike obučili da prepoznaju vršnjačko nasilje i da adekvatno djeluju povodom istog, međutim odgovore nismo dobili.
Škola kao obrazovna institucija mora da ima obavezu da svoje osoblje adekvatno poduči kako da prvenstveno prepoznaju vršnjačko nasilje. Tu ogromnu ulogu imaju i pedagozi. Pedagoginja iz OŠ “Brijesnica” Almasa Selimović Babić govori kako pedagozi imaju ključnu ulogu kada je u pitanju vršnjačko nasilje.
“Kada se ustanovi da je dijete žrtva vršnjačkog nasilja potrebno je da odrasli budu podrška tom učeniku kako bi on osjetio sigurnost i podršku. Potrebno je raditi na izgradnji samopoštovanja i samopouzdanja djeteta koji u većini slučajeva budu narušeni. Pedagozi imaju ključnu ulogu kad je pomoć ovoj djeci potrebna, odnosno naš je dio posla se najviše odnosi na savjetodavni rad sa učenicima koji su žrtve, ali isto tako i sa učenicima koji su zlostavljači, te i sa roditeljima”, kaže Almasa.
Slučaj Haruna Mujkića je primjer kako može eskalirati zapostavljanje vršnjačkog nasilja i ne reagovanje na vrijeme što nam govori i dvadesetčetverogodišnja Emina Šehić koja je takođe pohađala OŠ “Musa Ćazim Ćatić” nekoliko godina prije Harunove smrti.
Emina je od početka osnovne škole proživljavala vršnjačko nasilje koje je godinama trpila, a na koje niko nije reagovao. Prvo su to bile uvrede na račun njenog fizičkog izgleda, što joj je narušilo samopouzdanje, a nakon toga psihičko zlostavljanje i maltretiranje u vidu gurkanja, dobacivanja se nastavilo dok nije završila osnovnu školu.
“Situacija koja je mene prvi put u životu upoznala sa nervnim slomom se desila u šestom razredu. Pored moje zgrade u Zenici se nalazi zgrada socijalnog na čijim stubovima su se tada nalazile obavjesti, oglasi i između ostalog su se lijepile i smrtovnice. Čitav kvart je stajao tu ispred te zgrade kako bi se gledala ta obavještenja. Jedan dan na tim smrtovnicama je osvanulo i moja što sam vidjela kada sam prolazila sa mamom. Bila je to nečija, ali je ispravljena na moje ime i prezime i mislim čak da mi je i odjeljenje pisalo i ožalošćeni. Tad nisu bile razvijene društvene mreže kao sada, ali je ta smrtovnica tada postala viralna. Taj dan je nešto puklo u meni: lako je trpiti što niko neće da se druži sa tobom, ali da neko želi da si ti mrtav je zaista meni bilo nezamislivo”, kaže Emina.
Eminina mama je nakon ove situacije otišla na roditeljski sastanak i objasnila je situaciju u kojoj se našla njena kćerka, što su neki od roditelja opravdavali sa “dječijom igrom”, dok su drugi roditelji bili zgroženi postupcima dvanaestogodišnjaka. Razrednik nije pridavao značaj toj situaciji, te nikad nije pokrenut slučaj u školi niti je iko odreagovao na tu situaciju.
Još jedna značajna situacija koja je obilježila Eminino osnovno obrazovanje je ekskurzija u devetom razredu kada je saznala da su njene tri drugarice iz razreda isplanirale sa još nekim dječacima da joj ubace sredstva za kontracepciju u kofer kada se budu vraćali kući kako bi joj to roditelji vidjeli i pomislili da je imala seksualne odnose. Emina je čak razmišljala da ne ide na tu ekskurziju zbog toga, ali je ipak otišla. U sobi je završila sa djevojčicom koju su takođe ostali odbacivali zbog govorne mane koju je imala, a na ekskurziji je pokušavala izbjeći ostalu djecu iz svog razreda. Emina ističe da joj je teror kroz koji je prolazila olakšavalo to što je imala razumijevanje i podršku roditelja.
“Ja da u tom trenutku nisam imala roditelje na svojoj strani koji su stopostotno vjerovali u mene, vjerovatno se i ne bih izvukla iz svega. Da sam, na primjer, živjela u sredini da nemam kome da otplačem to što mi se dešava ne znam kako bih sve izdržala. Pošto sam živjela blizu škole, znalo se desiti da otrčim kući, isplačem se, sredim i vratim u školu jer nisam željela da moji vršnjaci vide kako me je njihova riječ pogodila” priča nam Emina.
Ono što povezuje ova dva slučaja je zanemarivanje vršnjačkog nasilja od strane odgovornih institucija. Jedna od institucija koja treba biti značajna za prevenciju vršnjačkog nasilja je Pedagoški zavod Zeničko-dobojskog kantona koji smo kontaktirali u vezi slučaja Haruna Mujkića, odnosno kako su nakon tog slučaja radili na prevenciji vršnjačkog nasilja i dobili odgovor da “stručni saradnici za oblast obrazovanja, zaposlenici Pedagoškog zavoda realiziraju pedagoško-stručni nadzor u osnovnim i srednjim školama najmanje dva puta u toku školske godine, kada se, između ostalog, vrši analiza odgojno-obrazovnog rada u školi, analiza sigurnosti učenika u školi, analiza postojećih slučajeva neprimjerenih oblika ponašanja u školi i daju prijedlozi za unapređenje”.
Prijeko potrebna podrška
Jedna od osoba koja je kroz osnovnu i srednju doživjela vršnjačko nasilje je i dvadesetsedmogodišnja K. iz Mostara, koja je željela ostati anonimna, od svoje jedanaeste godine proživljavala je vršnjačko nasilje. Svakodnevno proživljavanje vršnjačkog nasilja se odrazilo na njeno mentalno i fizičko zdravlje jer je često imala glavobolje, bolove u trbuhu kojima nije znala uzrok, a sve to je pratila konstantna trema i anksioznost zbog odlaska u školu.
“Iako nisam fizički zlostavljana, djeca su me izbjegavala i na taj način sam postala asocijalna, dakle sama sam odustala od razgovora s drugima jer sam smatrala da će me odbiti. Nitko nije želio sjediti sa mnom, govorili su da smrdim i izbjegavali me čak i tijekom tjelesnog odgoja, kada je jako bitno da je svatko u nekoj grupi. Sa sedamnaest godina nisam mogla više izdržati i pokušala sam dići ruku na sebe, popila sam tablete i alkohol. No, hvala Bogu, nisam bila sama kod kuće i na vrijeme su moji bližnji reagovali”, svjedoči K.
K. se plašila napraviti profil na društvenim mrežama jer je znala da bi se zlostavljanje nastavilo čak i nakon škole.
“Svaki dan sam razmišljala šta će se sutra dogoditi. Zanimljivo je da sam u jednom trenutku samo htjela da to nitko ne sazna jer je to bila moja sramota. Mislim da bih danas drugačije postupila na nasilje, naravno, prijavila bih ga odmah i uvijek na to pozivam. No, moramo shvatiti da to adolescenti rijetko mogu”, kaže K.
Psihologinja Pamela Bukvić upozorava da ukoliko se ne reaguje odmah i adekvatno na vršnjačko nasilje, ono može onemogućiti normalno funkcionisanje osoba u odrasloj dobi i može se negativno reflektovati na sve sfere života. U nastavku Bukvić pojašnjava kako možemo prepoznati žrtve vršnjačkog nasilja.
“Djecu koja doživljavaju nasilje, u usporedbi s ostalom djecom, karakterizira depresivnost, anksioznost, nesigurnost i sklonost samoubojstvu. Imaju nisko samopouzdanje i samopoštovanje, introvertne su, neasertivne, pasivne, submisivne osobe, a javlja se i tendencija da sebe okrivljuju za poteškoće. Njihove socijalne vještine lošije su u odnosu na ostalu djecu. Tjelesni simptomi kao što su glavobolje, bolovi u trbuhu, bolovi u leđima, stezanje u prsima, upale grla, poteškoće sa spavanjem, jutarnji umor, loš apetit i noćno mokrenje često su povezani s izloženošću nasilju od strane vršnjaka. Osjećaju se usamljenije i manje sretno u školi te imaju manje dobrih prijatelja. Osim ovih karakternih osobina, ukoliko se dijete ,,krije’’ od roditelja nakon škole, ukoliko izbjegava odlazak u školu, ima vidljive modrice po tijelu, ne želi da razgovara sa roditeljima o školi, to ukazuje da se nešto dešava u školi i roditelji ili staratelji bi trebalo odmah da reaguju, kao i nastavnici koji su svakodnevno u komunikaciji sa tom djecom”, kaže Pamela Bukvić.
Prema psihologinji, nastavnici, vaspitači i stručni saradnici trebaju biti prva karika u lancu odbrane i zaštite učenika od nasilja, zlostavljanja ili izoliranja, što K. nije osjetila. Nastavnici iz njene škole su znali za njen slučaj jer su je svakodnevno gledali odvojenu od ostalih učenika, te govori da je jednom bila kod pedagogice na sastanku na kome je, kako kaže K. pedagogica ponizila i nije naišla na razumijevanje koje joj je bilo prijeko potrebno što je slučaj i kod sedamnaestogodišnjeg A. iz Milića.
Dječak pretučen dok su ostali slavili dan škole
Dok su slavili “Dane Milutina Milankovića” 26. maja 2022. godine učenici, profesori i osoblje istoimene srednje škole u Milićima, jedan učenik je završio na operaciji u bolnici “Sveti Vračevi” u Bijeljini zbog dvostrukog preloma vilice koji su zadali njegovi vršnjaci. Majka pretučenog dječaka Larisa Avdić saznala je od svog starijeg sina koji tada nije bio u državi da joj je mlađi sin pretučen i da je dovezen u bolnicu. Starijem sinu je javio prijatelj od A. Direktorica i pedagogica su kontaktirale Larisu tek tri dana nakon što su pojedini portali objavili vijest o vršnjačkom nasilju.
Drugi učenici su za to vrijeme održavali razne manifestacije dok im se drug nalazio u operacionoj sali u izuzetno teškom psihičkom i fizičkom stanju.
“U našem slučaju sankcionisani su moj sin i dječak koji mu je direktno nanio povrede, međutim tri do četiri dječaka što su ga držala dok ga je ovaj dječak udarao nisu čak ni ukor dobili. I danas dan se šetaju sa osmjehom na licu. Moj sin je bio miran i uvijek nasmijan dječak. Sad više nema tog osmjeha na licu kao što je prije imao jer u školu ide sa strahom da mu se ne dogodi isto. Pošto drugu mogućnost nismo imali, morao je da nastavi školovanje u toj istoj školi”, kaže Larisa.
Kazna koju su dobili žrtva i jedan od počinitelja (ostali su prošli nekažnjeno jer sigurnosne kamere nisu snimale baš taj kutak gdje se dogodio “incident”) su smanjeno vladanje i opomenu pred isključenje.
Kontaktirali smo i ovu školu o pomenutom događaj koji se dogodio relativno skoro, ali odgovor nismo dobili.
Prema “Protokolu o postupanju u slučajevima vršnjačkog nasilja među djecom i mladima u vaspitno-obrazovnom sistemu Republike Srpske” za teži intezitet nasilja nastavnici/profesori su dužni pozvati hitnu pomoć ili osigurati pratnju djeteta od strane dvije osobe do ljekara, pozvati policiju i nadležni centar za socijalni rad. Majka Larisa Avdić kaže da nije upoznata sa tim da li je škola pozvala policiju i centar za socijalni rad ili je to uradilo osoblje Doma zdravlja. Kako navodi, razredna je samo odvela dječaka u hitnu i nakon toga otišla. Po pomenutom Protokolu, osoblje škole je dužno odmah nakon incidenta obavijestiti porodicu o slučaju i preduzeti sve potrebne aktivnosti kako bi se utvrdile okolnosti koje su dovele do incidenta što ova škola nije ispoštovala.
Od januara do oktobra 2022. godine, na području Republike Srpske pripadnici MUP-a evidentirali su 33 slučaja vršnjačkog nasilja.
Zakon ne prepoznaje vršnjačko nasilje
Protokoli u postupanju u slučajevima vršnjačkog nasilja u FBiH, RS, te Brčko Distriktu predstavljaju samo smjernice kako trebaju nastavnici, profesori i osoblje škole reagovati kada dođe do slučajeva vršnjačkog nasilja, dok ne postoji jedinstveni zakon koji bi prepoznao vršnjačko nasilje kao takvo.
Na naš upit MUP-u Tuzlanskog kantona o broju slučajeva vršnjačkog nasilja, dobili smo odgovor da u krivičnom zakonodavstvu FBiH vršnjačko nasilje ne predstavlja krivično djelo, tačnije kao takvo nije definisano u zakonu. Međutim, ako tražimo definisanje ovog pojma i njegovog uporišta u krivičnom zakonu možemo reći da se obilježja pojma vršnjačkog nasilja prožimaju u velikom broju krivičnih djela i prekršaja, a između ostalog radi se o krivičnim djelima Laka tjelesna ozljeda iz člana 171 KZFBiH, Teška tjelesna ozljeda iz člana 172 KZFBiH, Nasilničko ponašanje iz člana 362 KZFBiH i drugi. Pripadnici MUP-a TK u prethodnoj 2022. godini evidentirali su 14 maljoljetnika koji krše pomenute članove.
U Srbiji prepoznato vršnjačko nasilje ali na usvajanje zakona i dalje se čeka
Aleksa Janković je dječak iz Niša koji je oduzeo sebi život 2011. godine zbog vršnjačkog nasilja koje je dugo trpio. Potaknuta ovim i drugim mnogobrojnim slučajevima vršnjačkog nasilja u Srbiji i regionu, Dragana Ćorić, profesorica na Pravnom fakultetu u Novom Sadu je sa grupom studenata kreirala “Aleksin zakon”.
Dijelovi iz ovog zakona su ušli u novi zakon o osnovama vaspitanja i obrazovanja, ali ključne stavke nisu. Najbitnije stavke koje nisu usvojene se odnose na strožije kazne prema učenicima koji vrše nasilje u školama, ali i odgovornima u školi koji ne reaguju pravovremeno ili zataškavaju nasilje u školi.
Međutim, iako nije usvojen kompletan “Aleksin zakon”, u Srbiji imamo pojedince koji se bore, koji ne žmire i ne ignorišu postojanje vršnjačkog nasilja što nije slučaj u Bosni i Hercegovini u kojoj je postalo trend zataškavati vršnjačko nasilje, a ne rješavati ga.
Iz godine u godinu možemo vidjeti veliki broj ubistava i samoubistava koji su direktno povezani sa vršnjačkim nasiljem što pokazuju primjeri Haruna Mujkića, Alekse Jankovića, Mahira Rakovca, Stanka Gligorevića, Medine Zahirović i mnogih drugih koji su postali dio statistike vršnjačkog nasilja koja čak nije ni zvanična.