Zakoračavam u mali dnevni borak u provinciji gdje vrijeme stoji kao na pokvarenoj filmskoj traci, a u oku mi se smjenjuju kadrovi: prljava ulica, rupe na zgradi što su ožiljci davne kiše gelera, rječica huči nabujala od proljetnih kiša, prašnjavi prozori napuštenih radnji i kerovi što kao uspavani leže pod širokom krošnjom jasena. Nemir u misli dozvan ovim slikama napuštam bježeći iz tog sivila i zakoračavam u fizičku stvarnost skučenog svijeta moje bake. To je mikroplaneta koja me zarobljava kao zalutalog putnika u vremenu i prostoru. Uskrs je i valja našarati jaja i ispuniti blagdansku trpezu a novčanik već mjesecima prazan čeka mršavu penziju.
Bakina mikroplaneta je, možda klimav i neupotrebljiv ali jasan, dokaz Einsteinove teorije da je vrijeme ipak relativno jer na njenoj (mikro)planeti vrijeme već odavno stoji. Malo šta se promijenilo zadnjih godina sem možda novih pjega na rukama, bora na licu i jačine sile što zemlji vuče krhku kičmu. To je planeta koja je živa samo nekoliko puta godišnje, i to kad dočekuje i ispraća unučad i djecu. U uglu ispod prozora je šporet na drva koji zagrijava skromnih dvanaest kvadrata, a na njemu je lonac u kome se krčkaju spretno umotane sarme i dvije džezve koje čekaju da nečije stare ruke zakuhaju kafu. Miris kiselog kupusa dominira sobom i to mi ne smeta. Prvi put u životu mi ne smeta.
Zakoračavam na tlo bivšeg rudnika olova, cinka i barita. Stijene u obliku vrtača obavijene su zelenilom šume i pašnjaka dok se daleko iza naziru crvene kapice kuća nekog sela koje najbolje opisuje narodni izraz „Bogu iza nogu“. Slojevi crvene, zelene, smeđe, smaragdne i na momente zlatne boje stvaraju optičku varku da je to ustvari neki nespretni moler prosuo svoje kantice s bojama po stjenovitom terenu. Uzimam plošast kamen, rudu modro sive boje i pod malim pritiskom prstiju ona se raslojava na manje komade i na kraju potpuno raspada. Tražim neki posebno lijep primjerak za kolekcionarku koju nikad upoznati neću i pokušavam da se sjetim koja je to ruda. Uzalud prizivam gradivo sa časova hemije iz sedmog osnovne i rovim po komorama sjećanja da doznam je li ono ruda barita siva ili zelena. Ali ne ide… Nebo je sve sivlje i tmurnije, priziva kišu a ja gledam u napuštenu zgradu nekadašnjeg rudnika, oronjenu zubom vremena i nebrige, i nije mi stalo što mi je kišobran ostao u autu. Oblaci prijete, nemam kišobran i vjerovatno ću da pokisnem do gole kože. I prvi put u životu mi nije važno.
Koračam planinarskom stazom, blatnjavom i mokrom, prema osamljenoj lovačkoj kućici i to u čizmama na petu, onim istim što se nogo puta družile sa pločnicima evropskih metropola. Blato ne mari za prefinjenost koja mu je došla u posjetu. Lijeva čizma se već predala i čarapa mi je u potpunosti mokra ali ignorišem hladnoću koja mi paralizira prst po prst. Igonorišem sve sem spokoja koji u toj šumi vlada. Potpuni mir i tišina su jedino što se čuje i spokoj je posvuda, i u svemu; u granama što listaju, zakašnjelom beharu, bijelim tragovima snijega kraj puta, baricama, potočićima što ocijeđuju višak vode gradeći sebi male kanale. Prostranstvom zagrljen i kišom okupan spokoj je u meni. U daljini se čuje cvrkut ptica i spokoj je i u toj pjesmi. Čizme će da budu gotovo neupotrebljive nakon ovoga ali mene to ne brine. Prvi put u životu se uopće ne brinem.
Zakoračavam na vreli asfalt grada zvanog evropski Jerusalem u onim istim čizmama. Pokušavam da stignem korak saputnika kraj sebe. Dajem savjete za koje nisam baš sigurna šta znače. Slušam pažljivo jer to je najmanje što mogu. I drugi imaju brdo problema od kojih mi neki ni u najluđim snovima ne bi pali na pamet i to saznanje donosi olakšanje. Neko je putovao kilometre i sate jer mu je trebalo da otvori srce i da nakupine teškog tereta što pritišće usamljenu dušu tamo negdje daleko, u tuđem svijetu, istovari pred nekim dragim u gradu iz kojeg je sve počelo, iz kojeg se moralo otići, a u koji se teško vratiti. A taj neko u kome se traži spas je skrenuo s puta, što je još strašnije ali i izvjesnije, skrenuo je i s uma. Svi smo nekad izgubljeni i htjeli bismo da nas neko nađe. Svi mi imamo svoje mjesto samo ponekad je kompas u kvaru. Rastajemo se na raskršću sa nonšalantnim vidimo se uskoro kao da će to stvarno tako da bude. A neće, znamo to oboje. Žurim ka nekom novom odredištu gdje čekaju neki novi ljudi i ne okrećem se da pogledom ispratim svog saputnika jer već užasno kasnim. A onda usporavam i zastajem pred beharom što je polegao pod udarom vjetra na vodu koju je ostavila sinoćnja kiša u udubljenju u asfaltu. Divim se sjedinjenosti behara i kiše. Prvi put u životu debelo kasnim. I uopće mi nije važno.
Zakoračavam u duboke i intelektualne razgovore, u „nafuravanja“ kako bi moje prijateljice rekle, u rat s vjetrovima sjevera i mamce s juga, u dileme i prosudbe, tračeve i nečije ljubavne jade, stranice požutjelih knjiga, sedmu fazu usamljenosti i treći stepen hroničnog nadanja. Budućnost je neizvjesna. Sadašnjost je na stand by-u. Status quo mi nije omiljeno stanje. Vremena se bojim, obmanjiv je saveznik a pritajan neprijatelj. Il` profura il` zaglavi, a da i ne skontaš.
Snovi mi se kisele u glavi k`o kupus moje bake. Mogli bi uskoro da prekisnu i postanu neupotrebljivi, zaboravljeni ili napušteni k`o stari rudnik. Kao ruda što nikad neće postati metal. Kao ono što se izgovori nekad i nekome s nadom ali bez vjere. Kao teret što se skine sa srca a ne olakša dušu. Drhtim od straha i snova koji mogli biti zabačeni tamo gdje niko više ne zakoračava. I zato passibus per vitam guram…