Kao Mir, zar me ne hvale i ljudi i bogovi kao sam izvor i branilac svih dobrih stvari? Šta je to od blagostanja, sigurnosti ili sreće što se meni ne može pripisati? S druge strane, nije li rat uništitelj svega i samo sjeme zla?
-Desiderius Erasmus, Žalba mira
Priča o miru, o ratu, stara je koliko i samo čovječanstvo. Historijski gledano, mir se prvobitno posmatrao samo kao odsustvo rata, nasilja.
Danas u mirovnim studijama postoje šira shvatanja mira, ali i dalje ne postoji jednistvena definicija mira, ona koja bi bila univerzalna svima nama.
Mirovna aktivistkinja Ivana Franović smatra da je jedan od razloga zbog kojeg nemamo jedinstvenu definiciju mira taj što je mir i proces i ishod, on se u društvu gradi, na njemu se radi, njega svako društvo/zajednica treba da definiše, a uslijed dinamičnosti društvenopolitičkih procesa ta definicija uvijek treba da se preispituje, redefiniše i nadograđuje.
Ukoliko i danas postavimo pitanje da li je mir ili rat svojstven ljudskoj prirodi, bojim se da će odgovor biti da je rat taj koji je svojstven ljudskoj prirodi ili da su ljudi po prirodi skloni zlu kao što je to tvrdio Makijaveli.
Ja se pitam šta je sa našom dobrom stranom, šta je sa svim dosadašnjim naporima za mir, za izgradnju mira? Možemo li zaista sa sigurnošću tvrditi da smo mi po prirodi skloni ratu odnosno nasliju ili miru odnosno nenasilju? Možda smo samo naučeni da je jedini način da se riješi konflikt onaj nasilni? Pomaže li u tome i naše tradicionalno obrazovanje koje veliča uspostavljenu moć kako bi legitimiziralo svoju vlast, dok knjige iz historije hvale vojne heroje i zanemaruju doprinose mirotvoraca?
Zar ne postoje nenasilni načini na koje ljudi mogu riješiti svoje sukobe? Kako dolazimo do ovih drugih puteva? Kao što rat ima svoje pristaše i svoje škole, da li se i mir može poučavati i promicati tako da postane aktivan u svijesti građana i svjetskih vođa?
Upravo odgovor na navedeno pitanje daje nam mirovno obrazovanje, jer da bi se efikasno suočili sa izazovima koje postavlja sadašnja složenost našeg vremena, današnji mladi zaslužuju radikalno drugačije obrazovanje: ono koje ne veliča rat, već obrazuje za mir, nenasilje i međunarodnu saradnju.
Prije nego što detaljno elaboriram mirovno obrazovanje i njegovo značenje, najprije ću predstaviti značenje koncepta nenasilja, koje predstavlja srž mirovnog obrazovanja, a nadam se da će u budućnosti svima nama habitus postati. Jer nenasilje nije pasivnost.
Poznati francuski filozof nenasilja Jean- Marie Muller smatra da je nenasilje etično i efikasno, jer ono pripada i području filozofije i području politike/strategije. Otac nenasilne društvene promjene Mahatma Gandhi uspio je postići sretnu sinergiju religijsko-filozofskog i politički-praktičnog. Autorice publikacije „Nenasilje utopija ili prilika“ smatraju da tek u toj uzajamnosti nenasilje postaje relevantna alternativa onim postojećim politikama koje barem u nekim situacijama odobravaju nasilno djelovanje, jer kad se uhvati u koštac sa sukobima nenasilje pokazuje svoju snagu i učinkovitost ukidajući nasilnu paradigmu kao nesretno obnavljanje uvijek iste spirale nasilja ( Raffai, Tešija, Kersten, 2022: 7).
Uspješan koncept nenasilne društvene promjene ne vežemo samo za Gandija, već i za Martina Luthera King-a JR, vođe nenasilnog pokreta za građanska prava Afroamerikanaca u SAD-u koji je nenasilje definisao na nekoliko načina:
- Nenasilje ne traži da pobijedi ili ponizi protivnika, već da dobije njegovo povjerenje i prijateljstvo”.
- “Nenasilje teži ka tome da pobijedi nepravdu, ne ljude”.
- ” Nenasilje raste na ljubavi a ne na mržnji”.
Uprkos mnoštvu pozitivnih primjera da nenasilje nije samo utopija, vrlo je teško uvjeriti ljude da vjeruju u nenasilje, teško je zbog strahovito opresivnih situacija kao što su ekstremno siromaštvo, ekonomska nejednakost, kršenja ljudskih prava i ugnjetavanje. Ali opet sa druge strane ja duboko vjerujem u temeljnu vrijednost nenasilja a to je poštovanje prema osobi, i prema sebi, i prema protivniku. Budući da smo ljudi sposobni smo mijenjati se.
Jer nenasilje se vježba, svojim nenasilnim ponašanjem upravljamo korak po korak; nenasilje učimo i uspostavljamo zonu nenasilja svaki put iznova (Raffai, Tešija, Kersten, 2022:15).
Sjajnu poruku svima nama po pitanju nenasilja, mira, poslala je Jacinda Ardern koja je rekla:“Mi nismo imuni na virus mržnje, straha, ili na neke druge, nikada i nismo bili, no možemo postati nacija koja nanovo otkriva lijek“.
U konačnici da se vratimo mirovnom obrazovanju, za koje smatram da je na prostoru država bivše Jugoslavije novi fenomen jer je mirovno obrazovanje na prostoru bivše Jugoslavije uglavnom neformalnog karaktera; na njemu radi nekolicina domaćih i međunarodnih nevladinih organizacija u obliku treninga, radionica ili kraćih kurseva.
Za mirovno obrazovanje, ne postoji univerzalno prihvaćena definicija, zbog boljeg razumijevanja i upoznavanja samog pojma navesti ću neke od definicija koje su prihvaćene u mirovnim studijama:
- Mirovnim obrazovanjem smatram ono obrazovanje koje je nedvosmisleno pristrasno- ono koje izučava, obučava, podržava, ohrabruje, iznalazi, podučva, radi- za mir, a protiv nasilja. I ono ne bi smjelo da bude samo informativno, već iskustveno i vrijednosno opredijeljeno (nikako neutralno), da podstiče promjene u društvu i promjene kod nas samih kao dijela tog društva i da nas pokrene da na tim promjenama radimo; da kritikuje, preispituje i kao ključno pitanje ima: gdje smo mi sami u svemu tome, koja je naša odgovornost i šta možemo da uradimo (Ivana Franović).
- Mirovno obrazovanje je pokušaj da se odgovori na probleme sukoba i nasilja u rasponu od globalnih i nacionalnih do lokalnih i osobnih. Riječ je o istraživanju načina za stvaranje pravednije i održivije budućnosti – R.D.Laing.
Mirovno obrazovanje za mene znači podučavanje za i o ljudskim pravima, jednakosti spolova, razoružanju, socijalnoj i ekonomskoj pravdi, nenasilju, održivom razvoju, međunarodnom pravu i tradicionalnim mirovnim praksama, dakle sve su to vrijednosti koje teže ka pozitivnom miru, ka jednoj široj verziji razumijevanja mira.
Pored toga mirovno obrazovanje ima univerzalnu vrijednost jer u sebe inkorporira moralne, kulturne i duhovne vrijednosti. Za mene mirovno obrazovanje nije utopija, ono je budućnost.
Za mirovno obrazovanje, vežu se i određena znanja, vještine, ponašanja/vrijednosti kojima ono teži:
- Znanja: holistički koncept mira, nasilje i konflikt: uzroci, mirovne alternative (nenasilje, filozofija, rješavanje konflikta, transformacija, prevencija, ljudska prava, ljudska solidarnost, demokratizacija, razvoj baziran na pravdi, održivi razvoj)
- Vještine: refleksija, kritičko mišljenje i analiza, odlučivanje, imaginacija, komunikacija, empatija, izgradnja grupe, rješavanje konflikta
- Ponašanja/vrijednosti: samopoštovanje, poštivanje drugih, jednakost spolova, poštovanje života/nenasilje, saosjećanje, globalna zabrinutost, ekološka zabrinutost, kooperacija, otvorenost/tolerancija, pravda, društvena odgovornost i pozitivna vizija.
Da bi osnažili proces mirovnog obrazovanja, potrebni su nam i programi edukacije za mir, koji najčešće za cilj imaju: podizanje svijesti o vrstama nasilja, nepravdi, diskriminaciji, propitivanje vlastitih identiteta, osvještavanje predrasuda i stereotipa, kao i osvještavanje vlastitog ophođenja u nasilnim i stresnim situacijama.
Mirovno obrazovanje, naravno ne predstavlja samo ovo što je navedeno u članku, ono se danas sve više razvija, koristi u raznim dijelovima svijeta. Pojedini autori i autorice, mirovni edukatori i edukatorice, već su dali određene preporuke za mirovno obrazovanje u budućnosti. Iako smo mi kao društvo još uvijek pioniri kada je u pitanju mirovno obrazovanje, ja ću ipak navesti određene preporuke u nadi da će nam u godinama koje su pred nama poslužiti.
Neke od preporuka su:
- Potrebno je uvesti mirovno obrazovanje na namjerniji i sustavniji način u formalni obrazovni sistem i druga okruženja učenja
- Programi obrazovanja za mir moraju biti odgovaranje na potrebe društva u kojima se provode uzimajući u obzir generalni okvir mirovnog obrazovanja i globalne perspektive
- Postoji potreba za više istraživanja mira i istraživanja mirovnog obrazovanja koje bi omogućilo utemeljno na dokazima pristup u osmišljavanju novih programa te vrednovanja postojećeg programa
- Uključiti se u komunikaciju i saradnju s lokalnim, regionalnim i nacionalnim tijelima odlučivanja
Nadam se da će ovaj mali članak dati doprinos „sređivanju“ terminologije, vrijednosti i sadržaja mirovnog obrazovanja, i probuditi želju da postanemo bolji anđeli naše prirode.