Foto: Contemporary art from Croatia, ECB / Flickr
Premda se smatra da je za prvi muzej datiran oko 530. g. pr. n. e. zaslužna žena, mezopotamska princeza, svećenica i upraviteljica škole Ennigaldi-Nanna, moderni su muzeji žene desetljećima izostavljali, marginalizirali i diskriminirali. Zrcaleći patrijarhalna društva koja su ih oblikovala, muzeji su nudili sliku svijeta u kojoj su žene obitavale u „tipično ženskim ulogama“ ili ih uopće nije bilo.
Ne nalazeći mjesto u tradicionalnim muzejima, žene uzimaju stvar u svoje ruke i započinju osnivati muzeje u kojima same odlučuju o načinima prezentacije vlastite kulture, povijesti i umjetnosti. Prvi Muzej žena (Frauenmuseum) osniva se u 1981. u Bonnu s ciljem promicanja ženske kulture i umjetnosti, a u istom se desetljeću još petnaestak muzeja žena otvara diljem svijeta (Italija, Danska, Sjedinjene Američke Države, Australija, Indija, Vijetnam).
Iako muzeji žena najintenzivniji zamah dobivaju tijekom drugog vala feminizma i zbog feminističke kritike muzeja, njihova povijest započinje još 1960-ih s inicijativama za osnivanje kuća slavnih žena kao reakcijom na postojeće kuće koje su slavile isključivo muškarce i pretečama poput Muzeja pilotkinja (Museum of Women Pilots) pokrenutog 1972. zahvaljujući organiziranju skupine američkih pilotkinja još 1929. Danas je u svijetu ukupno 117 fizičkih i virtualnih ženskih i rodnih muzeja te više od 40 inicijativa za osnivanje novih muzeja. Više od 60 muzeja povezano je u Međunarodno udruženje muzeja žena (IAWM) pokrenuto 2008. Njemu se ove godine pridružio i Muzej grada Zagreba sa Zbirkom hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću, o kojoj će kasnije biti riječ.
Svojom se raznolikošću uvjetovanom lokacijom, kontekstom, poviješću i fokusom ti muzeji opiru jedinstvenoj definiciji, ali im je zajednički cilj stvoriti alternativu pristranim, problematičnim ili rodno-slijepim prezentacijama i narativima u nizu svjetskih muzeja, kao i u društvu uopće. Većini je u srži djelovanja društveni angažman koji uvelike nadilazi izlaganje predmeta i pričanje priča o ženama. Kustosica i teoretičarka Elke Krasny ih stoga opisuje kao platforme za promišljanje naše kulture i društva.
Muzeji žena žele biti pokretačima društvene promjene u svojim zajednicama i aktivnim sudionicima u borbi za ženska i ljudska prava i među prvim su muzejima koji su se hvatali u koštac s tabuima i teškim temama. Pritom su ih predrasude i otpor pratili od samih početaka često zapakirani u pitanja poput „Čemu muzej žena?“ „Hoće li žene biti izložene u njemu?“, „Smiju li muškarci ući?“, za koja Meral Akkent, kustosica Muzeja roda u Istanbulu (İstanbul Toplumsal Cinsiyet Müzesi), navodi da nisu izuzetak ni danas. Mnogi su se muzeji suočavali s tvrdokornim institucionalnim otporom zbog kojeg je, primjerice, osnivanje Muzeja žena u Buenos Airesu (Museo de la Mujer) potrajalo 17 godina.
O društvenoj važnosti i dometu koji programi muzeja žena mogu imati najbolje svjedoči prijetnja bombom na briselskoj postaji putujuće izložbe „Kultura vela“ bonskog Muzeja žena, koju su pratile edukativne aktivnosti o temi ksenofobije, rasizma, kontrole ženskih tijela i vjerske netolerancije ili pak zatvaranje „iz sigurnosnih razloga“ virtualnog Muzeja iranskog ženskog pokreta, čija osnivačica, feministička aktivistica Mansoureh Shojaee danas živi u egzilu u Europi.
Promjena muzejskih narativa
Uz političke i društvene pritiske, brojni su muzeji žena u prekarnoj poziciji, nedostatnih i nestabilnih financijskih izvora i velikim dijelom ovisni o volonterskom radu. No, usprkos tome osnivanje novih muzeja, danas s fokusom proširenim na rod, ne jenjava s obzirom na to da su njihove izvorne zadaće daleko od ispunjenja.
„Dok god rodna perspektiva nije prisutna u svakom muzeju na svijetu, mislim da su muzeji žena potrebni“, riječi su Astrid Schönweger, nekadašnje ravnateljice Muzeja žena u Meranu (Museo delle Donne Merano) i pozicija mnogih kustosica i voditeljica ženskih i rodnih muzeja.
Usprkos međusobnim razlikama, važna je poveznica svih muzeja da u svojim izložbenim i diskurzivnim programima povijesna iskustva obespravljenosti, kao i osvojenih prava, povezuju sa suvremenima kako bi utjecali na ona buduća, što ih uslijed opće erozije ženskih prava čini još potrebnijima. Literatura o njima je danas opsežna i pokriva njihovu povijest i razvoj, tipologiju, različite teme kojima se bave, studije slučaja, razlike i utjecaj na tradicionalne muzeje, kao i kritičko promišljanje različitih strategija promjene dominantno patrijarhalnih muzejskih narativa, od kojih je osnivanje ženskih i rodnih muzeja jedna od mogućih.
Muzeji (zaboravljenih) umjetnica
Malobrojniji, ali na srodnim premisama i potrebama vrednovanja i priznavanja ženskog umjetničkog stvaralaštva, zasnovani su muzeji umjetnica i muzeji posvećeni ženskoj umjetničkoj produkciji. Iste godine kada je otvoren prvi Muzej žena u Bonnu, kolekcionarka Wilhelmina Cole Holladay svoju zbirku umjetnica za posjetitelje otvara u svojoj kući u Washingtonu. Dvije godine kasnije, 1983. otvara Nacionalni muzej žena u umjetnosti (National Museum of Women in the Arts), prvi američki muzej posvećen isključivo umjetničkoj produkciji žena. Uz povećanje vidljivosti umjetnica, muzej zagovara njihov ravnopravan položaj koji su im tradicionalni muzeji i povijest umjetnosti uporno uskraćivali, stvorivši sliku (povijesti) umjetnosti bez umjetnica usprkos tome što su se žene oduvijek bavile umjetnošću.
U postavima brojnih svjetskih i hrvatskih muzeja taj disbalans do danas nije korigiran. Nakon dvogodišnje obnove, vošingtonski je muzej za posjetitelje otvoren u listopadu 2023., pokrećući ponovno raspravu o tome ima li od muzeja u kojima se djela umjetnica izoliraju od ostatka umjetničke produkcije više štete ili koristi. Ta rasprava muzeje žena, kao i izložbe posvećene isključivo ženskoj umjetničkoj produkciji, prati od njihovih početaka. Njih je u muzejskoj i nezavisnoj organizaciji posljednjih godina u svijetu i Hrvatskoj održano osobito mnogo te zahtijevaju zaseban osvrt, koji ostavljam za drugu priliku.
Uz Muzej umjetnosti žena Kanade (Women’s Art Museum of Canada) u Edmontonu i virtualni Muzej umjetnica u Mexicu (Museo de Mujeres Artistas), nekolicina je zbirki i muzeja usredotočenih na žensku umjetničku produkciju u Europi. Najrecentniji među njima, Međunarodni muzej umjetnica (Museo MIDA) otvoren je 2023. u talijanskom gradiću Ceresole d’Alba, a za sljedeću je godinu najavljeno otvaranje Muzeja u Mouginsu u Francuskoj, nazvanog Umjetnice Muzeja u Mouginsu (FAMM). Oba promovirana kao prvi muzeji umjetnica u Europi, zasad, nažalost, ne pružaju dovoljno informacija da bi se o njima stvorila jasnija slika od one o želji da se umjetnice učini vidljivima.
Prethodi im, uz spomenuti bonski, berlinski Skriveni muzej (Das Verborgene Museum), koji 1986. skupina povjesničarki umjetnosti osniva da bi iz zaborava otrgnule umjetnice čija su djela „skrivena“ u muzejskim depoima. Muzej se, sukladno nazivu, nalazio na skrovitom mjestu i u skromnom prostoru volonterski provodio istraživačke i izložbene aktivnosti. Namjera je osnivačica bila da muzej djeluje dok god nevidljiva djela umjetnica ne nađu svoje mjesto u muzejskim izložbenim prostorima. Djelomično ispunivši svoju svrhu, Muzej se zatvara 2022., a njegovo se djelovanje prenosi na Muzej moderne umjetnosti, fotografije i arhitekture u Berlinu koji nastavlja istraživanje „zaboravljenih“ umjetnica.
Istodobno berlinskom muzeju i podjednako potaknuta podzastupljenošću umjetnica u muzejima i galerijama, na ženskom se koledžu Murray Edwards u Cambridgeu formira Zbirka umjetnosti žena s ciljem da vidljivima učini umjetnice koje se identificiraju kao žene. Započeta otkupom djela konceptualne umjetnice i feministkinje Mary Kelly i usredotočena na djela koja kritički promišljaju rod i društvene nejednakosti, zbirka je rasla zahvaljujući donacijama i posudbama i danas broji 400 umjetnica i 600 djela moderne i suvremene umjetnosti te se smatra najvećom u Europi.
Konačno, u Zagrebu se nalazi jedinstvena Zbirka slikarica koju je 1988. kolekcionar Josip Kovačić donirao gradu, a čije upravljanje 2022. preuzima Muzej grada Zagreba. Ona je ishodište Muzeja umjetnica, čije otvaranje planira Muzej grad Zagreba.
Muzej umjetnica u nastajanju
Zbirka hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću obuhvaća 1077 djela 33 slikarice među kojima su Dora Car, Cata Dujšin Ribar, Nevenka Đorđević–Tomašević, Anka Krizmanić, Vera Nikolić–Podrinska, Nasta Rojc, Slava Raškaj, Jelka Struppi–Wolkensperg i Lina Virant – Crnčić. Fokusirajući se na, kako je govorio, zaturene autore, Josip Kovačić je sakupio Zbirku djela umjetnica koju je najbolje opisala povjesničarka umjetnosti i teoretičarka Leonida Kovač kao “arhiv nepostojeće povijesti umjetnosti” i “svojevrsni muzej zbivanja izbrisanih iz povijesnog pamćenja”.
Za poznavanje ženskog likovnog stvaralaštva druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća, dugo vremena potiskivanog u drugi plan ili čak zaboravljenog, Zbirka ima iznimnu važnost. Osim što je vrijedno svjedočanstvo ženske likovne produkcije, važan je izvor za razumijevanje položaja žena u umjetnosti i u društvu. Upravo se zato afirmacija Zbirke u okrilju Muzeja grada Zagreba, osim u umjetničkom, promišlja i u širem društvenom kontekstu, s ciljem da bude dostupna, zanimljiva i relevantna različitim vrstama korisnika.
Djela iz Zbirke, kao i biografski podaci o umjetnicama otvaraju niz bitnih pitanja o položaju žena u svijetu umjetnosti u prošlosti, ali i danas, o diskriminaciji žena, o borbi za ženska prava, o ravnopravnosti, o rodnim identitetima. Uz podlogu rasvjetljavanju prošlih društvenih okolnosti, Zbirka podjednako može biti poticaj za propitivanje, pa i reorijentaciju sadašnjih i budućih vrijednosti.
Upravo je na tim postavkama zamišljena aktualizacija i afirmacija Zbirke, koja će postati jezgra budućeg Muzeja umjetnica u Zagreba. Uz promociju umjetničkog stvaralaštva žena, cilj je budućeg Muzej umjetnica da, u duhu ženskih i rodnih muzeja, postane platformom za promišljanje umjetnosti, kulture i društva i zagovaranje ljudskih prava. Vjerujemo da je takav muzej Zagrebu itekako potreban.
Tekst je odabrala Jadranka Pintarić, gostujuća urednica za studeni 2023.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.