Dan nakon što je svojom prvom tragedijom odnio pobjedu na Dionizijskim igrama, Agaton odlučuje prirediti ručak za uži krug prijatelja. Kako su uzvanici bili umorni od jučerašnjeg bančenja, složili su se da će raspustiti frulašice da bi mogli nesmetano piti i razgovarati. No, budući da su bili Grci, i čavrljanja su im morala biti smislena i strukturirana, pa se otvorilo pitanje o čemu da pričaju. Kako o čemu?! Pa kad je već sama gozba sazvana u čast božanski nadarenog pjesnika, red je da se opjeva bog koji u pjesmama nikako da se spomene – Eros.
Nižu se tako govori, slavi ljubavna žudnja kao težnja za cjelovitošću a Eros kao njezin uzvišen izvor, kadli red dođe na Sokrata. Na sebi svojstven način, Sokrat se krene ustručavati i hiniti skromnost, i napokon učtivo izrazi dvojbu u samu njihovu metodu; njemu se, govori, činilo da se pohvala treba graditi na temelju istine, a ne nizanja superlativa. Retorika mora, dakle, u svojoj podlozi imati dijalektiku, inače će upasti u izvođenje dokaza iz neprovjerenih pretpostavki i time obezvrijediti cijelu stvar.
Istina o Erosu Sokratu nije samo tako pala s neba; i sam je bio prilično neupućen u pitanja ljubavi i erotike dok ga njima nije podučila jedna strankinja iz Mantineje po imenu Diotima. Okupljenima tako prenosi razgovor što ga je jednom, dok je još bio mlad i neiskusan, vodio s ovom mudrom ženom: Eros, otkriva mu Diotima hitrim dijalektičkim okretima, oskudijeva i dobrotom i ljepotom, jer čitavim svojim bićem za njima čezne.
No, to ne znači da je Eros ružan i zao; mitološkim izvođenjem njegova porijekla razotkriva se njegova demonska narav, koja ga smješta između božanskog i ljudskog, u nekakav međuprostor, ‘metaksis’ što pokreće sve stvari i zapravo veže smrtno i besmrtno: „tijekom jednoga istoga dana sad živi i cvjeta kad mu je dobro, sad opet umire, pa onda ponovno oživljava.“
Siline ljubavne žudnje nisu lišeni ni oni koji posjeduju dobro i lijepo, pošto ga takvi žude i zadržati. I tu se razotkriva potka koja spaja sav živi svijet, jer što je ustvari žudnja za trajnošću ako ne žudnja za reprodukcijom postojećega? Cijela priroda, prokazuje Mantinejka, upinje se produžiti vlastiti vijek i doseći besmrtnost. Rudimentaran oblik ovoga pregnuća nalazimo u fizičkom razmnožavanju, čiji se plodovi, prema Diotimi, ne mogu mjeriti s ‘dugovječnijim potomstvom’ koje rađaju oni trudni dušom.
A što je to što priliči duši? Nikakva putenost ili tjelesni užitak, već etička mudrost i vrlina općenito. Služeći se njima kao vodiljama, duša se postupno odvraća od prolaznih instanci ljupkosti i uspinje do onoga što ima opću i postojanu ljepotu – do Ideje same. I upravo u tome leži ključ ljubavnih misterija.
Nakon što je Sokrat sve ovo ispripovijedao, s kućnih je vrata banuo Alkibijad i mrtav pijan – ili, da se pristojnije izrazimo, zanesen Erosom – krenuo prozivati Sokrata, ne mogavši podnijeti njegovu blizinu s Agatonom. I sam donekle svjestan svoje neumjerenosti i ljubomore, pravdao se zamamnošću Sokratova govora pred kojim ne ostaje ravnodušan nijedan slušatelj, pa čak ni slušateljica. Pohvala Erosa tako se pretvorila u pohvalu Sokrata kao njegova živog utjelovljenja, dok na kraju svi sudionici (osim, dakako, demonskog filozofa) nisu klonuli i pozaspali.
***
Tako nekako glasi najpoznatija verzija priče o ovoj čudnovatoj gozbi, održanoj davne 416. godine p.n.e. u Ateni. Njezin autor je Platon, što pomalo komplicira situaciju: naime, iako je Platonu uvijek stalo do istinitosti onoga što govori, zbog čega većina aktera u njegovim brojnim dijalozima i jesu povijesne osobe, stručnjaci su prilično suglasni u tome da svaki spis za koji je nedvojbeno da mu pripada nosi njegov autentičan potpis, pa i nauk.
Imajući to na umu, zanimljivo je kakav je historiografski tretman dobivala Sokratova učiteljica Diotima. S obzirom na izostanak ikakvih drugih povijesnih zapisa o njoj izim navedenog Platonovog Simpozija, Diotima je uzimana kao fiktivan lik, kao književni manevar namijenjen naglašavanju Sokratove veličine i skromnosti u toj veličini. Premda je njezina poduka središnji dio djela, letimičan pogled na suvremenu literaturu o Simpoziju upućuje na to da se Diotima doživljava gotovo kao usputna figura o kojoj je dovoljno dati tek pokoju kontekstualnu opasku, uključujući onu da je bjelodano kako takva osoba nikada nije postojala.
Čemu toliko inzistiranje na nepovijesnosti Diotime? Netko bi rekao da bi u pozadini mogao biti i kakav seksistički stav, koji kao nemoguće uzima to da bi čuvenog Sokrata mogla podučavati neka tamo gatara. Možda se i ne bismo spremno složile, jer sve moguće statistike pokazuju pozitivan trend u rodnom izjednačavanju filozofkinja i filozofa.
Tako, primjerice, Ivana Skuhala Karasman i Luka Boršić u tekstu Women Philosophers in Communist Socialism iznose podatke Britanskog filozofskog društva prema kojima čak 30% viših predavačica, 21% čitateljica i 25% profesorica na britanskim sveučilištima čine žene, dok se, primjerice, u Njemačkoj i Španjolskoj taj omjer koleba između 12 i 15%, a u Hrvatskoj iznosi čudovišnih 26% (ta u Crnoj Gori je još lani prva žena doktorirala filozofiju!). Usudila bih se reći da će, ukoliko nastavimo ovakvom strelovitom brzinom, za nekoliko stotina godina izlišne postati čak i radionice za osnaživanje žena u poslovnom i akademskom svijetu.
Ipak, čini se da u prošlosti duh vremena nije bio toliko naklonjen mudrakinjama (mudračicama? misliokinjama?!) kao što smo mi danas. Naročito ne od 15. stoljeća. Tada talijanski svećenik i učenjak Marsilio Ficino, inače renomirani platoničar, objavljuje djelo Oratio Septima II u kojemu zapaža da je apsurdno misliti kako bi jedna žena mogla biti filozofkinja, čime je nehotice poslao ovu zamjedbu na višestoljetno putovanje povijesnofilozofskim diskursom, da bi, obrazovana svojim epskim iskustvom, navukla ruho kategoričke istine i kao takva pokucala na vrata današnjice.
Međutim, rekli smo da se znamenita gozba po svoj prilici održala 416. godine p.n.e., pa se nameće pitanje kako se na Diotimu gledalo u golemom, na 19 stoljeća protegnutom, vremenskom rasponu do trenutka Ficinijevog poraznog vještačenja? Da bi se jasnije pratila kronologija tumačenja ove enigmatične figure, valja prije svega utvrditi što je sve o njoj poznato, i što se od toga što je poznato može uzeti kao izvjesno.
Diotima se, dakle, javlja jedino u Platonovom Simpoziju. Njezino ime može se prevesti kao „ona koju štuje Zeus“, a grad iz kojega potječe, Mantineja, smješten je u peloponeskoj pokrajini Arkadiji poznatoj po gatalaštvu, drugim riječima umijeću obilježenom demonskim posredovanjem između bogova i ljudi.
Već su i ove dvije činjenice mnogim istraživačima dovoljne da posumnjaju u autentičnost Diotimina porijekla, no Sokrat o njoj kazuje još nešto: da je jednom i Atenjanima, „kada su prinijeli žrtve protiv kuge, ishodila desetogodišnju odgodu te bolesti.“ Je li Platon zaista ovo izmislio da bi Diotimi kao Sokratovoj ‘duhovnoj majci’ priskrbio nekakav integritet? Filozof Alfred Edward Taylor tvrdi da bi takav potez snažno odudarao od ostatka Platonova opusa.
A u čitavom tom opusu uz Diotimu se javlja svega još jedna filozofkinja, Aspazija iz Mileta. Budući da je ova retoričarka iz Periklova filozofskog kruga po svoj prilici bila stvarna osoba, sugeriralo se kako je upravo ona mogla poslužiti kao nadahnuće za lik mantinejske svećenice. Tome u prilog ide i sofistička intoniranost Diotimina govora, premda je, pravo uzevši, najsnažnija poveznica između ove dvije žene činjenica da se među mnogim platoničarima obje a priori diskvalificiraju iz filozofije: jedna zbog pretpostavke da je izmišljena, a druga zbog Platonova stava da svojim iskrivljavanjem istine i mudrosti u svrhu zavaravanja javnosti nanosi tešku uvredu filozofskoj disciplini.
Dok je Aspazija praktična i pragmatična ličnost aktivna u intelektualnom i političkom miljeu svoga doba, Diotima, tvrdi prevoditelj i klasični filolog Zdeslav Dukat, u svome izričaju spaja alegoriju, filozofiju i mit, te tako predstavlja ono mistično u platonizmu. Sudeći po ovoj nepremostivoj razlici u njihovom pristupu, malo je vjerojatno da je Platon žensku vrstu stereotipizirao do mjere da je potpuno svejedno koju će jedinku odabrati za literarni model, dokle god je ženskolika.
Sada kada smo donekle otklonili izglednost da iza Diotime stoji Aspazija, treba vidjeti bi li ‘ona koju časti bog’ zapravo mogla biti ‘ona koju časti božanski filozof’ pripisujući joj vlastite ideje.
Filozofkinja Mary Ellen Waithe analizira ovu opciju kroz usporedbu temeljnih koncepata iz Diotimina govora s cjelinom Platonove i Sokratove misli. Rezultati su prilično indikativni: velika diskrepancija uočljiva je u njihovu poimanju dobra, besmrtnosti duše, osobnog identiteta i transmigracije, uloge razuma u duhovnom napretku te, napokon, samom nauku o idejama. Stoga bi, zaključuje Waithe, bilo najlogičnije pretpostaviti da iza Diotime ne stoji nitko drugi nego – Diotima.
Povijesni dokazi upućuju da takav nazor nije izazivao kontroverzu sve do Ficinijeve doskočice. U Nacionalnom arheološkom muzeju u Napulju čuva se maleni brončani reljef koji prikazuje mušku i žensku osobu udubljenu u raspravu i između njih anđelsku figuru raširenih krila. Arheolog Paolino Mingazzini drži da su na njemu upravo Diotima i Sokrat, što je posebno važno zbog njihova jednakopravnog realističnog prikaza, kontrastiranog mitskim Erosom koji se nadvija nad njima. Kada bi Diotima bila tek Platonova, odnosno Sokratova uobrazilja, ne bi li se to na neki način slikovno naznačilo?
Reljef je, sluti Mingazzini, nekoć prekrivao kazetu u kojoj se nalazio originalan svezak Simpozija, tako da se tematski uklapa u dva sačuvana bareljefa što su resila bočne strane kutije. Oni pak datiraju iz 330. ili 340. godine p.n.e. i moguće je da predstavljaju nekakvo komemorativno izdanje, možda vezano za obljetnicu Diotimina i Sokratova susreta. Nekad u to vrijeme Platonov je nećak Speusip vodio Akademiju, zbog čega pojedini istraživači dvoje bi li Speusip dopustio da neka fiktivna proročica ravnopravno stoji uz ljubljenog učitelja njegova ujaka.
Diotima se ponovno spominje tek u drugom stoljeću nove ere, u djelima mislioca poput Aristida, Maksimusa iz Tira i Klementa Aleksandrijskog; u četvrtom stoljeću na nju se kao na učiteljicu Sokratovu referira filozof Temistije, a u petom je stoljeću u više navrata ističe neoplatoničar Proklo, bez ikakvih naznaka sumnji u njezino postojanje. I tako sve do doba renesanse.
Priznat ćemo, izostanak povijesnih dokaza nikako ne pogoduje pokušaju dokazivanja nečijeg postojanja, ali je u ovom slučaju jednostavno nedovoljan da bi se taj pokušaj unaprijed proglasio promašenim. Kodificiranje bilo kakve pisane i intelektualne baštine često je određeno sasvim kontingentnim faktorima, poput toga što se sve uspjelo oduprijeti zubu vremena, a da se uopće i smatralo vrijednim dokumentiranja.
Bilo kako bilo, Diotimi pripada značajno mjesto u filozofskom kanonu, jer je svojim naukom stremila razotkrivanju onog cjelovitog, neprolaznog i istinitog, što je neosporno odlika svakog dobrog filozofa – ili filozofkinje.