Željka Kurjački Stanić, psiholog i psihoterapeut, piše o toma koja je cena koju neka, nadarena deca plaćaju za ono što su dobili rođenjem. Da li je uvek lako biti talentovan? Da li je darovitost uvek dobra za nas?
Pročitajte i razmislite o tome – sigurno prepoznajete kod sebe ili oko sebe nekoga u ovakvoj situaciji.
„Cena koju ponekad plaćaju nadarena deca
Sigurno ste sreli mnoge veoma pametne, talentovane ljude, a možda ste i sami jedan od njih, koji nikako da postignu neki uspeh koji je u skladu sa tim njihovim talentom. Nivo njihovog formalnog obrazovanja daleko je niži nego što su njihove kognitivne sposobnosti i rade poslove koji su primereniji manje pametnim ljudima.
Razlozi mogu da budu razni. Lenjost je jedan od najčešćih. Lenjost je tvrdoglava mana. Moje iskustvo sa ljudima govori da je lakše nekome značajno podići IQ nego ga izlečiti od lenjosti na duže od par nedelja.
Ali ponekada nije lenjost u pitanju.
Postoje ljudi koji su veoma vredni, stalno nešto čitaju, uče, rade, ali taj trud je nekako razbacan na sve strane, neusmeren. Kada treba da zalegnu da nešto konkretno postignu, recimo da polože ispit, to im nikako ne uspeva.
Ljudi kojima je mnogo toga prirodno išlo lako u životu nisu naučili da je neuspeh neizbežan i bitan deo procesa učenja.
Oni na neuspeh gledaju kao na dokaz da nisu talentovani za to i onda izbegavaju sve situacije u kojima bi mogli doživeti neuspeh.
Ako smo u školu pošli a da su nas prethodno već naučili da čitamo i pišemo, tu smo onda bili uskraćeni za svestan prolazak kroz proces učenja, neuspehe i savladavanje prepreka.
Evo jedan primer koji vam je možda poznat. Većina nas nikada nije učila engleski jezik. Ne zaista. Da, imali smo časove u školi i možda kao odrasli uzimali časove konverzacije i popunjavali neke rupe, ali ne u smislu da se sećamo kada smo seli i naučili prvu reč na engleskom. Engleski jezik nam je toliko prisutan od našeg rođenja bio da smo ga usvajali zajedno sa maternjim jezikom i nikada svesno nismo prošli kroz proces učenja.
A onda vam zatreba ili poželite da naučite neki drugi strani jezik. I suočite se prvo sa saznanjem da ma koliko da vam lepo ide učenje tog jezika, nećete se nigde u skorijoj budućnosti ni približiti svom znanju engleskog. A onda se možda suočite i sa tim da vam za jednu reč ili frazu treba mnogo, mnogo više od nekoliko ponavljanja da biste je upamtili. I to vas može demotivisati.
Isti problem imaju kada odrastu i deca koja su po svojoj prirodi obdarena nekom veoma privlačnom osobinom. Veoma lepa i ljupka deca, recimo. Ili deca uticajnih roditelja, na primer. Ka toj deci druga deca lete kao pčele na med i ona ponekad kroz detinjstvo prođu ne naučivši kako da stiču prijatelje i neguju drugarstva. Prosto im nije nikada zatrebala ta veština. U odraslom dobu, kada značaj lepog izgleda opada a mi u prijateljstvima počinjemo da tražimo nešto više od zabavnog provoda, njima će trebati da nauče ono što su njihovi na oko manje privlačni vršnjaci naučili još u osnovnoj školi ili vrtiću.
Naše samopouzdanje nikada nije ležalo u zbrajanju svega šta imamo i šta smo do sada postigli.
Samopouzdanje ćemo naći samo i jedino u saznanju da se u budućnosti, ma kakva da nas čeka, možemo snaći. Da možemo da naučimo sve što bude potrebno da naučimo jer smo i do sada to uspevali.
Tako da, ako ste vi od one dece koja su bila pošteđena sticanja znanja kada je trebalo, počnite od malih zadataka. Dajte sebi dozvolu da u nečemu budete potpuni početnik. Upišite nešto što želite, neki kurs, jezik, ples, šah, kurs kuvanja ili pletenja i vidite kako to izgleda kada niste već u startu prvi i najbolji. To je mnogo važno. Dajte sebi pravo na greške. Ili još bolje, dajte sebi zadatak da napravite bar nekoliko grešaka nedeljno, tek da vidite da to nije strašno. Majka priroda vas je nagradila nečim posebnim i izuzetnim, ali ne dozvolite da to platite preskupo.“
Izvor detinjarije.com