”Bespotreban čovjek”, Edin Salčinović, Vrijeme, 2022.
U opštoj poplavi prozne književnosti koja autobiografske datosti ispostavlja kao autofikcionalnu književnost, a zapravo u svojoj suštini ono istinsko pripovjedačko ja ostaje uglavnom banalno i svedeno na puku ispovijednu jadikovku, knjige koje nastoje graditi jedan zaseban, autonoman svijet književnog junaka uglavnom ostaju nevidljive i čini mi se manje zanimljive za čitalačku publiku. Kao da smo u okvirima recentne književne produkcije, kod nas, pristali na činjenicu da nam autorice i autori podmeću svijet onog bukvalno proživljenog poput jedinog i nezamjenjivog svijeta, drugim riječima, odsustvo mašte da se ispripovijeda priča koja izlazi iz okvira same pojavnosti nametnulo se kao norma literarnog stvaranja, otuda mnoge knjige liče jedna na drugu, a istinska pripovjedna uloga književnosti ostaje po strani.
Van opštih mjesta
Kada to kažem, mislim, prije svega, da je u posljednjoj deceniji u ovdašnjoj književnosti jako malo onih ostvarenja koja su bila u stanju ponuditi izgrađen književni lik, koji dakako inkorporira u sebe ono što jeste stvarnost oko nas, ali koji se od nje odvaja i postaje autonoman, tvoreći prostor priče van hroničarskog bilježenja onoga što je svima poznato. Imajući to na umu, stiče se dojam da je svojevrsni rijaliti upliv u književnost uzeo apsolutnu prevagu, i piscima i čitaocima je, na izvjestan način, draže da zavire u ono što se “stvarno dogodilo” negoli da se prepuste ponornicama onog što bi u jednoj alternativnoj stvarnosti moglo biti. To je tako, prije svega, jer se vjeruje da je vrijeme u kojem živimo samo po sebi toliko zanimljivo da mu gotovo nisu potrebne bilo kakve literarne intervencije, što se na koncu odražava i na sam književni postupak pa ono prvo pripovjedačko lice neprestano govori ja, pa ja, pa ja, pa ja… kao da sve počiva samo na tom ja. Bez obzira na činjenicu koliko to lično iskustvo ima udjela u stvaranju književne strukture i koliko se iz njega iščitavale datosti trenutka u kojem djelo nastaje, ne može se oteti dojmu da se zaboravlja da književnost nije puko prepričavanje, odnosno da se upravo iz vještine autora da se izdigne iz gliba egzistencije i ona sama jasnije vidi i osjeća. Da nije tako, da nije želje da se drugačijim jezikom i poimanjem obuhvati to što svi vidimo, onda bi cijela književnost bila tek bilježenje vlastitih utisaka o onome što nas tišti i boli, što nas opterećuje i pred čime strepimo. Ili još bliže, onda Bulgakov ne bi pisao “Majstora i Margaritu” kao složenu strukturu grandiozne metafore o staljinizmu, već bi se ispovjedio o gulazima i NKVD-u običnim jezikom doživljaja, a Markez bi “Ljubav u doba kolere” sveo na povijesnu hroniku stogodišnjeg kolumbijskog rata.
Stvarajući dilandogovski žanrovski okvir za svog junaka, čovjeka sa margine, zarobljenog u žrvnju novinarskog posla, Salčinović nas uvodi u njegovu opsesivnu potragu za rubnim svjetovima
Knjiga “Bespotreban čovjek” Edina Salčinovića, u podnaslovu označena kao pet pulp komada iz crne hronike, jedna je od rijetkih knjiga objavljenih kod nas u naznačenom vremenu unutar koje autor uspijeva prenebjeći ova opšta mjesta ispovijednog ispisivanja onoga što se očima vidi. Nasuprot toga Salčinović precizno, pripovjedački suvereno gradi svijet svog junaka Adema Džanke, novinara crne hronike u novini Druga zona, prikazujući našu stvarnost uvjerljivo i dalekosežno, ali tako što zalazi u prostore koji nisu prvolopštaški angažman i ispovijest, već stvarajući narativ kojim se fikcijom ono što jesu datosti našeg vremena izražava istinitije i tačnije. Autor se duž cijele ove knjige, koja bi se mogla označiti i kao roman labave strukture, vješto poigrava sa različitim registrima pripovjedačkog postupka, pokazujući znalačku vještinu korištenja onih sredstava pričanja koji književnost i čine djelatnošću koja nas zavodi i oduševljava. Već u prvoj rečenici ove knjige “Prvi put se dogodilo u ulici Koševo” čitaocu se nagovještava da je posrijedi priča. Da se nešto unutar knjige zaista događa. I to će se duž cijelog ovog teksta pokazati kao suština onoga što ovaj književnik vidi i doživljava kao putanju svog pisma. Nekome može zvučati bespotrebna ova konstatacija, ali zaista je tako, mi smo opterećeni knjigama u kojima se ništa ne događa, u kojima junak krećući se od tačke A do tačke B ne doživi nikakvu transformaciju, u kojima najdoslovnije izostaje priča kao takva. Edin Salčinović, bahtinovski vjerno, zna da se junak jedne knjige mora u nekom smislu transformisati, da njegova potraga nije datost sama po sebi, da se u priču ne ulazi uzalud da bi se tek nešto reklo, već da bi se nešto dogodilo. Pored toga, Adem Džanko nije junak koji je osmišljen kao sveznajuće prvo pripovjedno lice, polifonijski se unutar ove knjige nude različiti glasovi, priče koje čine složenu dinamiku književne strukture, sa obiljem motivacija koje opravdavaju kako ono što se događaj, tako i ono što je krajnja konzekvenca kretanja ili tragičke krivice njenog glavnog protagoniste.
Čovjek sa margine
Stvarajući dilandogovski žanrovski okvir za svog junaka, čovjeka sa margine, zarobljenog u žrvnju novinarskog posla, Salčinović nas uvodi u njegovu opsesivnu potragu za rubnim svjetovima. Džanko je, kako sam sebe označava, istraživač noćnih mora, čovjek koji ima svoje peto i po čulo, i kao takav on se kreće svojevrsnim podzemljima i marginama grada Sarajeva, nalazeći u njima one slučajeve koji ga vode u dubinska raspetljavanja svih kontradikcija urbanog postojanja. Opsesivno usmjeren na slučajeve samoubistva, opterećen novinarskim poslom, Džanko slijedi svoj unutarnji zov, donoseći nam sav jad i bijedu jedne tranzicione postapokalipse koja besprizorno dugo traje. Sarajevo unutar ove knjige jeste grad vječnog novembra i magle, sa smogom koji guši, sa sjenama ljudi i avetima prošlosti. Stoga bi se moglo reći da je “Bespotreban čovjek” jedna istinska slika grada koji je zarobljen u samom sebi, sa sjećanjem na prošlost koja je daleko iza nas, bez ikakve nade u sigurnu budućnost. Prelazeći iz fantastike u brutalnu stvarnost, Salčinović piše knjigu koja u svim svojim aspektima pokazuje šta jeste suštinska uloga književnosti. Prije svega da nam ponudi pogled u ono što nije vidljivo unutar mitologijzacijskih nivoa zvaničnog govora, već da nam otkrije one strukture postojanja koje se prešućuju i izbjegavaju.
“Bespotreban čovjek” je knjiga koja u svim svojim aspektima funkcioniše, nudeći čitaocu mogućnost da u onim marginalnim, krajnjim nivoima egzistencije, spozna sav jad i bijedu svih razornih posljedica savremenosti. Pored toga, radi se o vješto izvedenoj knjizi, koja operiše sa cijelim nizom književnih znanja i pripovjedačkih postupaka, pokazujući, prije svega, da književnost jeste traganje u jeziku, iznalazak mogućnosti kako da se ona priča koja je, manje ili više, poznata svima iznese na autentičan i neponovljiv način. Svojim junakom Ademom Džankom književnik Edin Salčinović nas uvjerava da je pripovjedna književnost još živa i da ima šta da nam ponudi.
Izvor: Oslobođenje