Kada se odvažite i odlučite da živite uprkos svim teškoćama koje karcinom donosi, uprkos svim fizičkim promjenama, još izaberete da lijepo izgledate, dolazite na stub srama
Ima ono najgore. Boluje od onog dušmana. Pomakni se s mjesta. Ne pokazuj na sebi. Pu, pu… Gluho bilo! Ne daj Bože!
Desetine, stotine puta oboljeli od karcinoma čuju ovakve komentare. Često i od najbližih koji bi trebali znati, koji bi se trebali edukovati, koji bi trebali biti svjetlo, a ne mrak.
I ne, komentari ne dolaze iz saosjećanja, nego isključivo iz straha za vlastito zdravlje. Jer, na kraju postali smo ljudi koji upravo misle samo na sebe i samo o sebi.
A karcinom nije ono najgore, nije nikakav dušman. Ne trebate se pomaknuti s mjesta jer nije mjesto na kojem sjedite prokleto, karcinom se ne prenosi pogledima, riječima, mračne ćelije ne skaču na poziv. Neće niko karcinom dobiti slušanjem oboljelih, bliskošću s njima, zagrljajem.
Neka Ružičasti oktobar bude mjesec kada ćete odlučiti da mislite na svoje zdravlje, da se pregledate, ali i informišete. Neznanje nam brže i dublje kopa raku od bolesti i svih problema oko adekvatnog i pravovremenog liječenja sa kojima se suočavamo.
Nije rak ono najgore. Najgore je ono što dolazi poslije dijagnoze. Najgore je kada vas svi otpišu, kada se udalje, kada više ne vide ni vaš sjaj u očima, ni novu frizuru, ne čuju vaš glas, ne računaju na vas, jer vi umirete i jedino je važno upratiti koliko kilograma si izgubio ili dobio, koliko si “propao” ili koliko se dobro držiš, koliko su ti tamni podočnjaci i je l’ ti kosa počela rasti.
Zato kada se odvažite i odlučite da živite uprkos svim teškoćama koje karcinom donosi, uprkos svim fizičkim promjenama koje na tijelu ostavlja borba s tim mračnim, vrlo pametnim, upornim i nepredvidljivim neprijateljem, pa još izaberete da lijepo izgledate, da prikrijete tamne podočnjake, otpale nokte, otečene zglobove, nacrtate obrve, stavite periku, vrlo često dolazite na stub srama. “Kada si imala snage da se našminkaš, stani i u red”, vrlo često se čuje u hodnicima laboratorija doma zdravlja gdje onkološki pacijenti nemaju zakonom zagarantovanu prednost. Prednost zavisi od dobre volje uposlenika i pacijenata koji su također došli da izvade krv zbog akutnih problema, viroza, gripe, infekcijske upale… Ali, zaboravljaju ti pacijenti, ili ne znaju, da je imuni sistem onkoloških pacijenata kompromitovan, slab, izgrađen vještački. U njega su uložene stotine maraka za razne suplemente da bi osoba funkcionisala, ustala ujutru na svoje noge, obukla se, pa i našminkala, a najmanja viroza, bakterija, prehlada ga sruši kao kulu od karata.
Zaboravljaju da je vrlo često onkološkim pacijentima dolazak u laboratoriju jedini izlazak tokom primanja terapije kada se život svodi na popravljanje krvne slike u kućnim uslovima i odlazak na terapiju na Onkologiju. Odlazak u laboratoriju je nekim ljudima jedini “prozor u svijet” i sasvim je prirodna potreba da barem lijepo izgledate. Komentar: “Gledaj, otišla je na more, a žali se da nema lijekove” je posebna bol. Zdravi vrlo često misle da je oboljelom od karcinoma dovoljno imati komad hljeba i tabletu. Njemu i njegovoj djeci ne treba ništa više. Svakako su osuđeni na smrt, patnju, tugu. Smrtno su bolesni i treba im biti dovoljno što su živi. Ne trebaju se nasmijati, relaksirati, kupiti novi odjevni predmet, zamijeniti namještaj, otići na koncert, u frizerski salon, na ljetovanje ili zimovanje. To je luksuz, to nije život. Život je samo disati.