Grad Mostar… Ima li nešto o tom Gradu što nije rečeno o njegovoj prošlosti i sadašnjosti, njegovim usponima i padovima, kulturnoj baštini, legendama stvarnim i izmišljenim, njegovom smijehu i suzama? Rečeno je sve, a kao da nije ništa. Jer takve su to priče, takvi su to ljudi, takav je to Grad. Grad Mostar… Emina i Most dobri su primjeri. Za Eminu kažu da je puno ljepša bila nego li je Šantić uspio opisati, a visina Mosta i dan danas je nepoznanica nama gostima Grada. Taj podatak je privilegija Mostaraca i pametan gost takva pitanja ne postavlja.
Međutim, pitanja kojima se danas bave, uglavnom gosti u Mostaru, nešto su drugačija. Hoće li Grad ostati grad i čiji će Grad biti? Njegovi gosti oličeni u političkim partijama, njihovim interesima i interesima njihovih lidera pokušavaju da nađu rješenje. Ali ne za Grad kao takav. Grad je tu samo sredsvo. Oni traže rješenje za sebe.
Ako sklonimo u stranu izlizane parole i floskule koje svakodnevno čujemo, ali i interese građana koje niko i ne pominje, te situaciju u Mostaru posmatramo isključivo kroz prizmu bosanskohercegovačke političke realnosti, lako se dolazi do zaključka da političke partije na vlasti u stvari tragaju za najmanjim zajedničkim imeniteljem svojih isključivo stranačkih interesa. Rješenja koja su javnosti predočena od strane HDZ-a i SDA-a apsolutno ne ispunjavaju taj uslov. Nemaju taj zajednički sadržalac.
HDZ, nije tajna, želi cjelovit grad, ali uz svoju dominaciju koju bi materijalizovali pažljivo proračunatim izbornim inžinjeringom skrivenim u svom prijedlogu. Koliko god da je SDA do sada pokazala darežljivosti spram zahtjeva HDZ-a, ovaj prijedlog SDA ne smije prihvatiti.
Sa druge strane, također nije tajna, suština prijedloga SDA je da se utvrdi svoja zona odgovornosti. Sve drugo je manje bitno. HDZ ga je već odbio.
Da, tu je i opozicija. Udobnost položaja opozicije po pravilu iznjedri najbolje prijedloge što je i ovoga puta slučaj. Prijedlog je afirmativan pogotovo sa aspekta interesa samog Grada te dugoročnih interesa svih koji u njemu žive. Međutim, zakoni parlamentarne demokratije i naša politička realnost čine taj prijedlog jednako bezvrijednim, neupotrebljivim. Prvo, jer ne odlučuju, a drugo i da su dio vlasti, njihov jedini mogući partner (HDZ) taj prijedlog ne bi ozbiljno ni razmatrao.
I tu smo gdje smo. Javnost, ili ono što se kod nas tako zove, uglavnom čeka rasplet. Vremena je kažu malo pa se na taj način građani dovode u stanje po kojem bi trebalo da u posljednjim sekundama utakmice reaguju po sistemu “dobro je šta kod, samo nek se dogovore”. Tako bi šteta po neku od interesnih strana u slučaju popuštanja bila manja.
Naravno, dogovora možda i neće biti. Ponovo. I to je varijanta i to vrlo moguća. Ono što je važno napomenuti je da dogovor, ali ni izbori, nisu i ne smiju biti sami sebi svrha. Oni će imati političku održivost i društvenu vrijednost samo ako su u interesu Grada.
Na kraju sve je moguće osim jedne stvari: Da nema Grada, Grada Mostara… Istorija ljudskog roda istorija je i podjela teritorija. Ali svaki pokušaj trajne podjele jednog grada uvijek je završavan, prije ili kasnije, njegovom reintegracijom. Koliko god stvari u Mostaru u ovom momentu izgledale loše a loše jesu, ono što čuva Grad upravo su oni koje pokušavaju da razdvoje: Srbi, Hrvati , Bošnjaci i svi drugi, njegovi građani. Prvo, jer svi oni su još uvjek tu, u procentima koji s pravom Mostar svrstavaju u multietnički grad broj jedan u zemlji. Drugo, jer svi oni jednako pate. I treće, jer su htjeli to ili ne, neraskidivo, po zakonima svakog grada upućeni jedni na druge.
Stoga ako neko misli da može imati Mostar ili ga držati u ovakom stanju još dugo, grdno se vara. Na kraju, kako god se ova priča koju slušamo danas završila, jedino pravo pitanje je koliko će strpljenja Grad još imati za ovakve goste i kada će njihove ideje odnijeti hladna Neretva.