Fotografija je dugo bila sinonim za dokumentarno i objektivno predstavljanje stvarnosti. Ovo se s pojavom digitalne fotografije iz temelja mijenja. Ona je do neslućenih razmjera proširila mogućnosti upotrebe slike u mnogim segmentima, ali je istovremeno dovela u pitanje njezinu trajnost i dugoročnu relevantnost
Fotografije: Mladen Pikulić
1984.
1984. godina kod mnogih automatski budi asocijaciju na istoimeni distopijski roman Georgea Orwella, u kojem je opisana mračna vizija totalitarne budućnosti obilježena apsolutnom kontrolom i nadzorom. Iako je ovo djelo napisano još 1949. godine, društvo je strpljivo čekalo simboličnu 1984. kako bi se suočilo s Orwellovim predviđanjima i preispitalo u kojoj su mjeri njegova upozorenja postala stvarnost. Iako rasprava o 1984. primarno pripada području književnosti i kulturnih fenomena — a djelo je, u međuvremenu, postalo dijelom i pop-kulture — ona je duboko ukorijenjena u širim diskursima o razvoju tehnologije i njezinom utjecaju na društvene dinamike. Naime, apsolutna kontrola i nadzor, kakvi se pojavljuju u Orwellovom svijetu, ne bi bili mogući bez tehnoloških dostignuća koja danas poznajemo.
Godine 1984. svjedočili smo nizu tehnoloških čuda. Te je godine Apple predstavio prvi Macintosh, redefinirajući pojam osobnog računala i otvarajući vrata digitalnoj eri. Sve što je uslijedilo postalo je povijest. Ikonična Appleova reklama 1984, inspirirana Orwellovim romanom, i danas se može pronaći na internetu. Te iste godine započela je i tehnološka smjena u svijetu zvuka – CD je izvršio proces digitalizacije glazbe, gurajući ploče i kazete u povijest. MTV je svojim video spotovima transformirao način na koji konzumiramo glazbu. U svemir je lansiran svemirski brod Challenger, u kojem je Sally Ride postala prva žena astronautkinja, dok je Nintendo najavio renesansu videoigara i započeo eru kućnih konzola. Tehnologija se dramatično mijenjala, a s njom se nepovratno mijenjao i svijet.
Ovaj siloviti tehnološki napredak, revolucionaran po svom karakteru, izvršio je dubok i sveobuhvatan utjecaj na kulturne, društvene i geopolitičke procese, trajno mijenjajući pejzaž svijeta kakvog smo do tada poznavali. Totalna transformacija, započeta tehnološkim inovacijama, ne može se sagledati samo kao puki tehnički napredak, već kao duboka prekretnica u povijesti ljudske civilizacije.
Joachim Schmid – „Digitalni fotograf dolazi“
Te 1984. godine Joachim Schmid, njemački fotograf i teoretičar fotografije, objavio je esej pod naslovom “Dolazak digitalnog fotografa” (u originalu: „Es kommt der elektronische Fotograf“). U njemu je obradio teme kao što su digitalizacija fotografije, promjene u recepciji i vrednovanju slika, izmijenjena uloga fotografa i implikacije koje će digitalizacija fotografije imati na individualna i kolektivna sjećanja. Danas obilježavamo 40. obljetnicu ovog tada kontroverznog teksta, koji je izazvao značajne polemike. Za jedne, Schmidove teze predstavljale su utopiju, dok su za druge bile realan scenarij nadolazeće budućnosti. No, utopijski pogled na fotografiju nije novost. Ona je, od svojih začetaka, uvijek nosila u sebi latentnu napetost između prošlosti i budućnosti — fotografija je fenomen u kojem je neizbrisivo ovjekovječeno ono što je već bilo, dok je istovremeno na teorijskoj razini izvor neprekidnih rasprava o onome što će tek biti.
Kao što smo gotovo četiri desetljeća čekali da bismo procijenili koliko je Orwell bio u pravu, tako smo danas u prilici vidjeti u kojoj mjeri su se ostvarila Schmidova predviđanja. Naša sadašnjost bila je njegova budućnost. Schmid nije imao ambiciju nagađati niti pokušati futurističkim tonom mistificirati sudbinu fotografije. Naprotiv, njegov pristup bio je hladan, racionalan i proračunat, vođen razumijevanjem neminovnih promjena koje je predvidio u sferi tehničke slike.
Njegov esej nastaje u vremenu kada digitalizacija tek započinje svoj prodor u svakodnevni život, a Schmid je jasno uočio “neizbježnost promjena u svim aspektima proizvodnje, distribucije i recepcije tehničkih slika”. Predvidio je da će digitalno retuširanje omogućiti “potpunu zamjenu cijelih dijelova slike”. Mogućnost manipulacije digitalnim slikama nužno će dovesti do korjenitih promjena u percepciji i tumačenju fotografija. Kako je Schmid sam napisao: “Ako bude moguće, i sasvim uobičajeno, da se slike proizvode kako kamerom tako i računalom, te da se iste mogu neograničeno obrađivati, tada će postati besmisleno pitati je li slika istinita, autentična, inscenirana, krivotvorena, pronađena ili izmišljena. Umjesto toga, morat ćemo postavljati druga pitanja: „Što nam autor želi reći?“, „Ima li njegova tvrdnja smisla?“ i „U kakvom su odnosu njegove poruke sa drugima?“.
Ova pitanja, postavljena u njegovom eseju, postala su predmet žustrih rasprava među teoretičarima fotografije i umjetnosti, trajno oblikujući intelektualne debate barem dva desetljeća nakon Schmidovih riječi. Schmid je otišao i korak dalje, predviđajući kraj tzv. “autorske fotografije”. “U budućnosti, ovoj zapravo mehaničkoj aktivnosti, nećemo moći pripisati naslov ‘autorska’. Fotografska djelatnost neće više biti vrijedna priznanja, jednako kao što više neće biti relevantna oznaka ‘dobar fotograf’.” U vrijeme kada je Schmid pisao svoj esej, fotografija je još uvijek bila shvaćena kao umjetnički čin. Prezasićenost slikama u suvremenom digitalnom dobu neminovno reducira značaj pojedinih fotografija. Schmid je ispravno predvidio da će fotograf postati još samo „isporučitelj digitalnih podataka“.
„Većina fotografija nastat će zbog sveprisutnog fotoaparata, a ne zbog potrebe za fotografijom“, primijetit će uz dozu duhovitosti.
Čini se da demokratizacija nije mogla proći bez posljedica. Banalizaciju i trivijalizaciju fotografije nije bilo moguće izbjeći.
Fotografija između autentičnosti i konstrukcije
Već smo spomenuli da je jedna od osobina fotografije koju Schmid dovodi u pitanje njezina autentičnost. Fotografija je dugo bila sinonim za dokumentarno i objektivno predstavljanje stvarnosti. Ovo se s pojavom digitalne fotografije iz temelja mijenja. Zahvaljujući neograničenim mogućnostima manipulacije i obrade slika, fotograf prestaje biti isključivo dokumentarist. Dobiva mogućnost (re)konstruiranja svijeta. „Fotograf biva reduciran na operatera jednog šireg medijskog kompleksa“, tvrdi Schmid. U svom iznimno važnom djelu „Filozofija fotografije“ Vilém Flusser će mu indirektno dati za pravo, kazujući da fotograf postaje funkcijom aparata. Digitalnom obradom, upotrebom umjetne inteligencije, filtera i ostalih tehničkih pomagala briše se granica između dokumentarnog i konstruiranog. Dnevno se proizvedu milijuni fotografija koje za cilj nemaju dokumentirati stvarnost, nego ispuniti estetsku ili neku drugu svrhu koju je autor zamislio. „Novi aparati više neće snimati fotografiju čiji je proces nastanka time okončan, nego će proizvoditi snimak koji tek treba biti seciran, montiran i obrađen, i to sve pod uvjetom da uopće postoji potreba za fotografijom“, čitamo u eseju. Digitalno nastale fotografije Schmid naziva „sirovinom“, znajući da tek slijedi manipulacija i obrada kako bi od sirovine nastao gotov proizvod. Uz malo kreativnosti i spremnosti na filozofiranje, u posljednjoj rečenici bismo čak mogli prepoznati kamufliranu sjenu kapitalizma.
Ovo će iz temelja promijeniti naš odnos prema fotografiji i njezinu razumijevanju te posljedično prema slikama, stvarnosti, sjećanju i istini. Ova promjena percepcije imala je dalekosežne posljedice, utječući na način na koji pojedinci i društva konstruiraju svoj identitet, razumijevaju stvarnost i odnose se prema povijesti. Na ovom mjestu uputno je ponovno prizvati Viléma Flussera, koji je tvrdio da fotografija, kao tehnička slika, predstavlja pomak u ljudskoj kulturi s tekstualne na vizualnu komunikaciju. Sugerirao je da slike, osobito one tehnički proizvedene, postaju dominantna sila u oblikovanju našeg pogleda na svijet.
Transformacija iz dokumentarnog u konstruirano nije jedina značajna promjena. Nju prati i ontološka tranzicija iz materijalnog u nematerijalno. Fotoosjetljivi fotografski film i papir transformiraju se u digitalni zapis, binarnu matricu i piksel. Rad u mračnoj komori u softversko rješenje. Nekada opipljivo postaje virtualno.
Virtualnost i gubitak trajnosti
Iako je digitalna fotografija do neslućenih razmjera proširila mogućnosti upotrebe slike u mnogim segmentima, posebno u umjetničkom, istovremeno je dovela u pitanje njezinu trajnost i dugoročnu relevantnost. Ono što je nekada u fizičkom obliku imalo dug vijek trajanja, bivajući čuvano u fotografskim albumima, muzejima, galerijama i arhivima, sada je samo prolazna digitalna činjenica. Mogućnost digitalne pohrane neograničene količine slika dovela je do paradoksa da su one postale istovremeno sveprisutne i prolazne. Slika koja više nije materijalni artefakt u velikoj je opasnosti da bude izgubljena u digitalnoj džungli.
Imajući ovo u vidu, Schmid je naslutio pitanje s kojim će se društvo morati suočiti: „Kako se odnositi prema ovoj prolaznosti?“. Slika se više ne stvara u svrhu pohrane sjećanja, nego upravo obrnuto – u svrhu neposredne konzumacije. Ona često egzistira samo nekoliko trenutaka prije nego što biva zamijenjena novijim i uzbudljivijim sadržajem. Time Schmidovo pitanje nužno evoluira u sljedeće: „Kakav utjecaj će ova izmijenjena vizualna kultura, s rapidnom i permanentnom izmjenom slika, imati na kolektivna sjećanja? Možemo li u budućnosti očekivati neku vrstu kolektivne amnezije? Hoćemo li, obzirom na trajnu izloženost ekstremnom broju slika, doživjeti emocionalnu diskonekciju s njima, percipirajući ih isključivo kao vizualnu činjenicu, a ne kao medij koji komunicira stvarnost i nudi informaciju?“.
Naša individualna i kolektivna sjećanja više nisu u nama. Eksternalizirali smo ih i povjerili tehničkim uređajima za digitalnu pohranu. Filozof Bernard Stiegler nazvao je ovaj fenomen tercijarnom retencijom.
Quo vadis?
Citirat ćemo nekoliko tvrdnji iz Schmidova eseja:
1. Fotoaparat će u budućnosti biti samo privjesak na računalu. Tehnička slika morat će se promatrati kao proizvod procesa obrade podataka, pri čemu će se podacima moći neograničeno manipulirati.
2. Predstavljanje stvarnosti bit će zamijenjeno predstavljanjem njezine simulacije. Na mjesto autentičnih slika doći će „konstruirane“.
3. Vrijeme „čiste“ fotografije je završeno. Započinje era autorskih koncepata koji više ne ovise o mediju. Fotografiju se može promatrati još samo u kontekstualnom okviru.
4. Dematerijalizacija komunikacije omogućit će prvu istinski demokratsku komunikacijsku strukturu. Omogućit će, ali ne nužno i dovesti do nje.
5. Fundamentalni problemi medijalizacije neće se riješiti pojavom novih medija, nego će se još dodatno zaoštriti.
Ako iz današnje perspektive pogledamo kako se fotografija razvijala i gdje se danas nalazi, teško je ne uočiti dalekosežnost njegovih pionirskih razmišljanja i ne zaključiti da je utopija postala stvarnost. Fotografija je, nekad privilegija malobrojnih, postala globalnim i univerzalnim jezikom komunikacije. Schmid je, tvrdeći da vrijeme centraliziranih struktura tadašnjih medija, u kojima su strane „pošiljatelja“ i „primatelja“ bile jasno razdvojene, neumitno prolazi, i da na njegovo mjesto dolazi vrijeme „decentralizirane mreže koja ne poznaje razliku između pošiljatelja i primatelja, niti između autora i publike, te u kojoj postoje još samo ravnopravni sudionici u dijalogu“, praktički predvidio pojavu interneta. Teško da je prije četrdeset godina moglo biti više vizionarski.
Pitanje što će biti sutra i što će biti s fotografijom neizvjesno je i nezahvalno danas kao i u vrijeme kada je Schmid pisao svoj esej. Činjenica je da će se budućnost, kakva god bila, a da se poslužimo Baudrillardovom konstatacijom, desiti u „jednom svijetu u kojem postoji sve više i više informacija, a sve manje i manje smisla“. Ili, po Salgadu, u svijetu u kojem se „utapamo u slikama, ali sve manje vidimo“.
Bilo bi lijepo kada bismo, unatoč opterećujućoj izloženosti digitalnim slikama, zadržali sposobnost održavanja dubokog i refleksivnog odnosa s vizualnim svijetom. Zastanite, promatrajte fotografije, razmišljajte o njima. Dajte im šansu, a one će vas zauzvrat obogatiti i vratiti vam uloženo vrijeme i trud.
Nino Berbić, Prometej.ba
Čitajte tekstove Nine Berbića i u narednih 12 mjeseci, u rubrici Fotografija
Za ustupljene fotografije u ovom članku zahvalni smo Mladenu Pikuliću