Još jednom se nalazimo pred vrlo očiglednim slučajem političkog realizma, u kojemu ekonomske i poslovne koristi zapadnih zemalja caruju nad svim drugim. Etika, demokracija i ljudska prava blijede pred potrebama kapitala
Izvor fotografije: opais.co.mz
Na nedavno održanim predsjedničkim izborima u Mozambiku pobijedio je, očekivano, kandidat Mozambičke oslobodilačke fronte (Frelimo) Daniel Chapo. Od prvih demokratskih izbora u zemlji održanih 1994. godine, Frelimo je konstantno pobjeđivao na svim izborima. Postavlja se onda krucijalno pitanje: šta je ključ njegovog uspjeha? Možda odlično upravljanje državom i postizanje opipljivih rezultata u promicanju dobrobiti stanovništva? Ništa nije dalje od istine.
Unatoč svom bogatstvu u prirodnim resursima visoke vrijednosti kao što su prirodni plin, grafit, titan i dijamanti, Mozambik se trenutno nalazi na 183. mjestu od 193 zemlje prema Indeksu ljudskog razvoja. Razine nejednakosti, siromaštva i korupcije u ovoj državi među najvišima su u svijetu, a praktički polovica od 33 milijuna stanovnika živi ispod granice siromaštva. Nezadovoljstvo naroda je opipljivo i nešto je što se brzo primijeti prilikom posjeta zemlji. Pa, kako je onda moguće da Frelimo dobija izbore za izborima?
Joseph Hanlon, renomirani stručnjak za mozambičku politiku, temeljito je odgovorio na to pitanje u izvješću „25 godina mozambičke izborne prevare“, u kojemu opisuje sistemske izborne prevare u posljednjih četvrt stoljeća, koje karakteriziraju prakse poput popunjavanja glasačkih kutija, isključivanja određenih biračkih mjesta bez obrazloženja i tajnog tabeliranja rezultata koje čini Državna izborna komisija, a koja se nalazi pod stranačkim utjecajem (Frelima). Sve to događa se bez ikakvih sankcija za odgovorne, čime su sve ove izborne krađe ovjekovječene uz suučesništvo međunarodne zajednice.
Nedavni izbori 9. listopada nisu bili iznimka. Centar za javni integritet, renomirana lokalna nevladina organizacija, dokumentirala je brojne nepravilnosti koje su se događale prethodnih mjeseci, a koje su osmišljene kako bi osigurale još jednu pobjedu za Frelimo. Među njima su bile i krivotvorenje biračkog popisa uvrštavanjem fiktivnih birača te prisila i zastrašivanje kako promatrača tako i birača.
Tijekom napetog prebrojavanja glasova, koje je trajalo dva tjedna, došlo je do eskalacije gdje se pucalo nasred ulice u dvije ključne osobe povezane sa Podemosom, glavnom opozicijskom strankom, koju je profesor Adriano Nuvunga, direktor Centra za demokraciju i razvoj, opisao kao državni zločin. Napad, koji je okončao život glavnog pravnog savjetnika Venancia Mondlanea, čelnika Podemosa, imao je dvostruki cilj: otežati osporavanje rezultata izbora pred Ustavnim vijećem i posijati strah među prosvjednike koji su bili najavili društvene mobilizacije kako bi izrazili nezadovoljstvo zbog izborne prevare.
Iako su atentati na čelnike civilnog društva i lokalne političke ličnosti već zabilježeni na prethodnim izborima, ovaj napad na najviše političke čelnike predstavlja kvalitativni skok. Ovome valja pridodati i nasilno gušenje masovnih postizbornih prosvjeda, koji su već uzrokovali najmanje jedanaest smrtnih slučajeva, desetke ozlijeđenih i stotine uhićenja, kako je izvijestio Human Rights Watch.
Iako je Europska unija slala misije za nadgledanje svih izbora u Mozambiku od 1994. godine, njena izvješća jedva da su imala ikakav utjecaj. Ovo podsjeća na poznatu Clemenceauovu ironiju: „Ako želite zakopati problem, najbolje je stvoriti komisiju.“ Ni EU niti SAD nikada nisu uvele ekonomske ili diplomatske sankcije protiv mozambičkih vlasti, unatoč stalnim pritužbama na izborne prevare i sve veću represiju koju trpe protivnici Frelima. Nasuprot tome, iznenađuje snaga mjera koje su poduzete protiv Venezuele. Od 2018., ni SAD ni EU nisu priznale izborne rezultate u toj južnoameričkoj zemlji, a još su i nametnule ekonomske sankcije dužnosnicima i subjektima povezanima s njezinom vladom i aktivno su podupirali opoziciju, vršeći snažan diplomatski pritisak da globalno izoliraju Madurov režim.
Zapanjujuće je da ono što je s pravom kritizirano u Venezueli – nedostatak transparentnosti u procesu tabličnog prikaza rezultata, pristupa evidenciji glasovanja i predstavljanja zapisnika, kao i represija protiv opozicijskih snaga – a što je dovelo do nametanja konkretnih sankcija od zapadnih zemalja, u slučaju Mozambika nije izazvalo više od priopćenja za javnost i izvješća s preporukama, uz vrlo odmjeren ton.
Da bismo razumjeli ove dvostruke standarde, vrijedi razmotriti neke važne podatke. 2023. godine, otprilike 65% venezuelanske nafte bilo je izvezeno u Kinu, dok su SAD kupile 19% venezuelanske sirove nafte. Europske zemlje s druge strane, dobile su svega 4% nafte iz ove države. No, u Mozambiku eksploataciju prirodnog plina, najdragocjenijeg resursa kojega ova zemlja ima, vrše uglavnom velike sjevernoameričke i europske tvrtke.
Glavna plinska postrojenja nalaze se u bazenu Rovuma, gdje je otkriveno više od 180 trilijuna kubičnih stopa rezervi plina. U tom području vodeću ulogu imaju francuska tvrtka Total Energies, talijanska tvrtka Eni i američka tvrtka ExxonMobil, uz financijsku podršku Eximbank i United States International Development Finance Corporation. Ove financijski angažmani predstavljaju jedno od najvećih ulaganja vlade SAD-a na afričkom kontinentu.
Još jednom se nalazimo pred vrlo očiglednim slučajem političkog realizma, u kojemu ekonomske i poslovne koristi zapadnih zemalja caruju nad svim drugim. Etika, demokracija i ljudska prava blijede pred potrebama kapitala. Kada su interesi bolje osigurani s korumpiranom vladom, kritika izborne prevare ograničena je na površnu retoriku koja ne ide dalje od simboličnih gesti. Međutim, u slučajevima kao što je Venezuela, gdje bi promjena režima mogla dovesti do ogromnih profita za zapadne tvrtke, svi resursi se mobiliziraju u obranu demokracije i slobode.
Postojanje tih dvostrukih standarda samo produbljuje gubitak legitimiteta i vjerodostojnosti zapadnog svijeta na Globalnom jugu. Licemjerje nekoga tko se predstavlja kao glavni pobornik demokracije i ljudskih prava u svijetu, dok svoje ekonomske, poslovne i geostrateške interese jasno stavlja kao prioritete, doseže neodržive granice. Kontrast između apstraktnog i šupljeg pozivanja na načela prosvjetiteljstva koja rutinski izgovaraju zapadni vođe i stvarnosti istinski nepravednog i nasilnog globalnog (ne)reda sve je izraženiji. Stoga se postavlja pitanje: koliko će zapadni svijet još moći izdržati ovu farsu, a da zbog težine vlastitih proturječja ne ostane sam i ogoljen pred ostatkom planeta?
Autor: Daniel Fernández de Miguel. Profesor na Odsjeku za Društvene znanosti na Univerzitetu Carlos III u Madridu.
Preveo sa španjolskog: Darko Vujica, Prometej.ba