Hajde da, na trenutak, zamislimo svijet koji kreiraju empatija, razumijevanje, podrška i ljubav. Izgleda savršeno, zar ne? No, ne zvuči li to donekle nedostižno i nerealno, obzirom na svu nesigurnost, površnost i udaljenost, koje nas, nažalost, i danas okružuju? Složit ćemo se da svako od nas radije bira one vrijednosti koje nam ispunjavaju život kako bismo istinski uživali. Ali, šta je sa onima koji nemaju takvu privilegiju izbora pa ipak hrabro koračaju i vjeruju u ono pozitivno u svijetu? Tako, postoji jedna tiha snaga koja može promijeniti tok djetetovog života — trenutak kada shvati da nije samo, da neko vidi njegovu borbu, hrabrost i vjeruje u njegov potencijal. Upravo, takva snaga, iz godine u godinu i tako punih dvadeset godina, nastaje iz programa pod nazivom Stariji brat, starija sestra. O čemu se radi i šta se krije iza ovog programa i njegovih 20 godina postojanja, razgovarali smo sa dvjema osobama koje su bile u samim počecima pokretanja Programa, s. Magdalenom Schildknecht, osnivačicom Udruženja za prevenciju ovisnosti NARKO-NE i Almom Hadžiskakić, koja je 18 godina uspješno vodila i razvijala Program.
Želeći kreirati zdraviju sredinu i pružiti pomoć i podršku mladima i djeci kojima je to zaista potrebno, zahvaljujući sjajnoj ideji vrijednog tima stručnjaka Udruženja NARKO-NE, a onda volonterima i ljudima iz Centra za socijalni rad, koji su poznavali djecu, čije su porodice korisnici centra za socijalni rad, odnosno, djeca u riziku, osnovnoškolskog uzrasta, na samom početku je bilo vidljivo da itekako postoji potreba za jednim ovakvim programom.
U pilot fazi programa radili smo s djecom koja su izgubila roditelje u ratu i živjela sa starijim rođacima, što je stvaralo potrebu za dodatnom podrškom. Pored njih, tu su bila i djeca izbjeglice iz raznih krajeva BiH, koja su se prilagođavala novoj sredini, kao i djeca iz porodica sa teškim ekonomskim i porodičnim prilikama. Sve to bio je dovoljan razlog za pokretanje programa, koji se, dvadeset godina kasnije, pokazao kao izuzetno uspješna ideja, započela je svoju priču Alma.
Uz sjajan tim stručnjaka, volontera i stručnih saradnika te jasnu viziju i cilj, koji je od početka bio isti, a to je – kako osnažiti djecu u riziku, uspjeh je bio zagarantovan. Međutim, za uspješnost ovako inspirirajućeg ali istovremeno i zahtjevnog programa, bilo je neophodno stalno biti u toku sa promjenama i prilagođavati se potrebama i djece i volontera te i jednima i drugima pružiti vrijednu podršku. Kako je program napredovao i dobivao pozitivne povratne informacije od Centra za socijalni rad, koje su bile u tom momentu i ključni faktori za nastavak i razvoj Programa, prepoznata je njegova efikasnost u pružanju podrške djeci u riziku i to je otvorilo mogućnost za širenje Programa i uključivanje većeg broja djece. Pokazatelj važnosti ovakvog Programa vidimo i kada u obzir uzmemo činjenicu da je na početku u Program bilo uključeno svega desetak djece, nakon toga se brojka ubrzo povećala na njih 25, a godinu dana nakon tu je bilo 60 djece.
Kažu da su volonteri srce koje kuca za one koji trebaju ljubav i podršku, ne tražeći ništa zauzvrat – njihova prisutnost mijenja živote i donosi nadu tamo gdje je najpotrebnija te, obzirom da su i volonteri ti koji igraju veoma važnu ulogu u kreiranju onih najljepših trenutaka djetinjstva za djecu u riziku, pitali smo Almu na koji način su dolazili do volontera i volonterki, odnosno „starije braće i sestara“.
Na samom početku, na pojedinim fakultetima, smo ostavljali plakate o Programu, kako bi se volonteri mogli prijaviti, i to su bili studenti pedagogije, psihologije i socijalnog rada, a vrlo brzo su se tu pronašli i volonteri sa drugih, ne toliko bliskih smjerova, upravo iz razloga što su i oni htjeli biti dio ove priče. Od samog početka, uloga starijeg brata/starije sestre započinje ovako: prijava – intervju – dvodnevna edukacija – te angažman volontera koji su spremni posvetiti se Programu tokom školske godine. Edukacija im uveliko pomaže da dobiju uvid kako njihova uloga „starijeg brata/starije“ izgleda u praksi te da izvrše samoprocjenu jesu li spremni na ovakav vid rada, kako s djecom, tako i na sebi. Razvojem tehnologije prilagodili smo promociju programa i otvorili vrata svim studentima, bez obzira o kojem fakultetu se radilo. Kako bi volonteri imali stalnu podršku, uspostavili smo i obavezne savjetodavne sastanke, na kojima se razgovara o radu s djecom, promjenama, izazovima, planovima ali i radu na samima sebi, što se, kroz sve ove godine, i ovakav način rada, pokazao kao pravi način zajedničkog rada na kreiranju sretnih trenutaka za sve.
Zanimalo nas je, evo, nakon uspješnog rada ovih 20 godina, šta je to što Alma smatra da je ključno za Program:
Za početak, to je tim koji je radio u NARKO-NE-u, jer smo mi ti koji smo imali viziju i bili posvećeni našoj misiji da radimo na prevenciji ovisnosti, iako smo bili svjesni da to zahtijeva posvećenost, proaktivnost i strpljenje, jer, da biste vidjeli neke promjene u društvu, potrebno je da prođe nekoliko godina rada i spremnost nas koji smo radili od samog početka da na tome istrajemo, da ne odustanemo. Također, dobra saradnja sa našim partnerima, Kantonalnim centrom za socijalni rad, Domom za djecu bez roditeljskog staranja, stručnim saradnicima iz tih ustanova, a onda naravno, moram naglasiti da zaista ovo ne bismo mogli postići bez volontera. Isto tako, jako je važna i naša podrška volonterima na taj način da su se i oni kroz ovaj Program mogu razvijati i na ličnom i na profesionalnom planu, jer, iako su oni došli da budu podrška djeci ili jednom djetetu, jako nam je bilo bitno da i oni rastu i razvijaju se, s ponosom ističe Alma.
S. Magdalena je osoba koja je uvijek bila tu za sve, u svakom trenutku je pružala bezgraničnu podršku ali nastojala je da istu i dobije, a sve to kako bi djeca i mladi, ali i svi ostali uključeni u Program, istinski uživali u čarima ove priče.
Projekat mi je ostavio snažan dojam zbog povezanosti ljudi koji su željeli pomoći ovakvoj djeci. Od početka, posebno su bili značajni župljani iz Švicarske koji su nekoliko godina finansijski podržavali Program i kada smo ih pozvali na naš jubilej 2014. godine, bili su impresionirani načinom na koji je zajednički rad moguć čak i u društvu koje je pretrpjelo ratne podjele. Kada smo počeli sa Programom, ja sam svakih šest mjeseci pisala newsletter sa informacijama o projektu, zanimljivim pričama djece i volontera i taj newsletter služio je samo za skupljanje sredstava u Švicarskoj, u smislu kampanje, za projekat, a sve su to ljudi u Švicarskoj rado čitali i pratili. Također, kada je riječ o donatorima, moram spomenuti i njemačkog donatora Renovabis, koji je isto tako od početka bio tu a kasnije su dolazili i drugi donatori koji su nas podržavali, uz osmijeh nam je ispričala sestra Magdalena.
Za kraj, zanimalo nas je šta je to što Almu prvo asocira na riječi stariji brat, starija sestra, na što nam je ona, ne krijući suze radosnice, rekla: Toplina, podrška, zagrljaji, ljubav, istrajnost i strpljenje. Pa čak i kada je najteže, svi mi imamo određene kapacitete, kvalitete i očuvane resurse, koje je samo bitno da neko u datom momentu podrži, a upravo je to ono što ovaj Program svima pruža. Moram istaći i to da, na kraju programa, često dobijem povratne informacije da su volonteri shvatili koliko su djeca njima pomogla i obogatila njihov život, a ne samo obrnuto, a mnogo je lijepo vidjeti da su mnogi ostali su u kontaktu i da se i dalje druže.
Mislim da je sve ovo, prethodno rečeno, i više nego dovoljno da shvatimo posebnost ovakve jedne priče, koja, sigurna sam, nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a kako i bi? Kroz ovu priču, ovaj Program, svi imaju jednake uloge i cilj – na svoj način otvoriti svoje srce i dati priliku da jedno dijete bude svjesno svojih potencijala i izgradi povjerenje u svijet oko sebe, a koliko je to ustvari, svima nama potrebno?
Amila Ibrahimović
