Na društvenim mrežama osvanula je izuzetno uvredljiva pjesma posvećena Ivani Marić, aktivistici, uposlenici jedne međunarodne organizacije i političkoj analitičarki. Da je Marić nije podijelila na svom FB profilu, vjerovatno ogroman broj tzv., uslovne rečeno, društveno otvorenije zajednice je ne bi ni čuo i vrtjela bi se na „drugoj“ strani političke profilacije u BiH. Ali je ona sada tu, i pokazuje kako se različitim kanalima vrše politički obračuni u BiH.
Pjesma je uvredljiva prema Ivani Marić kao ženi, kao osobi koja ima svoj politički stav, ali i prema još najmanje dvije društvene grupe u BiH i još nekoliko političkih i medijskih pojedinaca u BiH. Suštinski nećemo citirati i komentarisati degutantan tekst, ali hoćemo politički kontekst i specifičnost javnog mnijenja u BiH. Oni koji barem malo opravdavaju ovu pjesmu kažu – „nije trebalo ovako uvredljivo, ali je zaslužila jer nije objektivna“. Tu je suština. Objektivnost u duboko politički i etnički podijeljenoj zemlji je nedostižna kategorija, a posebno ne možemo očekivati objektivnost od kolumnista/ica, analitičara/ki, komentatora/ki, komičara/ki… Pa suština ovakvog djelovanja (pisanja, pričanja) je da istaknu svoju opciju, često u uvjerenju da je ona progresivna, društveno korisna, državotvorna… Pa da li su npr. emisije Zorana Kesića, Ivana Ivanovića, Johna Olivera objektivne? Neki stavovi i selekcija informacija u njima su degutantni, izrazito politički pristrasni. Ali to je političko i medijsko pravo. To je karakteristika demokratskih društava gdje manjinski stavovi mogu zahvaljajući medijima i društvenim mrežama da budu dostupni milionima. Ali u rezultatima izbora beskorisni (dokaz su upravo Srbija i SAD). Ipak društveni značaj je njegovanje političke percepcije barem dijela ljudi i prisutnosti različitih izvora informacija.
Muzički izražaj, bez obzira što u njemu dominiraju ljubavne pjesme, je izuzetan društveni pokretač. Od sredine šezdesetih godina prvo hipici, pa pankeri, onda reperi traže promjene, žigošu različite ljude, od engleske kraljice do raznih političkih i društvenih pojedinaca, tako i raznih političkih praksi i društvenih postupanja. Ova pjesma, da ima ima drugačiji tekst i da je npr. recimo okrenuta protiv jedne političke opcije, što već dvije decenije radi Dubioza kolektiv, ali ne imenuje nego kroz životne priče prepoznajemo politike, bi mogla da bude nešto zbog ritma i koncepta zanimljivo za profesionalni medijski diskurs. Ali nizom uvredljivih stihova usmjerenih na pojedinku je sramotno kako za naručioca tako i autora/izvođača.
Ovaj komentar zbog činjenice da se objavljuje na NVO sajtu koji ima milionska čitanja (Mreža za izgradnju mira) je negativan publicitet kako za Marić tako i za spornog autora pjesme. A svaki publicitet je publicitet. Selma Bajrami je prije 15ak godina govoreći na jednoj radionici studentima žurnalistike u Tuzli o negativnom publicitetu rekla – „Kada me god nazovu droljom, ja zaradim hiljadu maraka“.
Naravno, kontekst nije isti, ali ovo pokazuje svu moć komunikacije. I netolerancije koja postoji za drugačiji stav. I nesigurnosti u svoj stav. I vulgarnosti. I novca.
Ivana Marić sa lakoćom može dobiti tužbu za uvredu odnosno klevetu. Međutim, ono što ostaje društveno bolna tačka je da politička mržnja koristi slobodu distribuiranja sadržaja (ne slobodu izražavanja jer ona ima ograničenje, što će i eventualna tužba potvrditi). Danas smo svi urednici.
R.U.