“Nasilne osobe su često pravile probleme ako treba da se implementira ova mjera, dok su žrtve uvijek bez problema prihvaćale da izađu iz kuće, te se tako stvorila praksa da pristupi onoj intervenciji koju je lakše realizirati”, rekla je Huremović.
Jedan od najvećih apsurda u borbi protiv obiteljskog nasilja jest činjenica da žrtve često moraju napustiti svoj dom i potražiti utočište u sigurnim kućama, dok nasilnici ostaju u sigurnosti vlastitog doma, neometani i bez ozbiljnijih posljedica.
Žrtve odlaze, nasilnici ostaju
Sigurne kuće igraju ključnu ulogu u spašavanju života, ali istovremeno otvaraju pitanja – zašto se oni koji nanose nasilje ne udaljavaju iz zajedničkog doma? Zašto se teret promjene i prilagodbe prebacuje na žene i djecu? Ovakva praksa često znači da žrtve moraju iz korijena mijenjati svoj život.
“Nasilnici ostaju u svome domu jer se to smatra njegovom imovinom. Prema „Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici FBiH” počinitelju nasilja se može izreći mjera “Udaljenje iz stana, kuće ili drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan, kuću ili drugi stambeni prostor” ali se ona nije mogla u potpunosti primjenjivati, upravo zato što se u tom slučaju razmišljalo da se time krši njegovo pravo na imovinom, te je lakše izmjestiti žrtvu i djecu. Nasilne osobe su često pravile probleme ako treba da se implementira ova mjera, dok su žrtve uvijek bez problema prihvaćale da izađu iz kuće, te se tako stvorila praksa da pristupi onoj intervenciji koju je lakše realizirati”, rekla je voditeljica Sigurne kuće “Vive Žene” Danijela Huremović.
Društvo i pravosudni sustav trebali bi pronaći rješenja kojima će se stvoriti prioritet sigurnosti i prava žrtava. Jedna od mogućnosti je češća primjena hitnih mjera udaljavanja nasilnika iz doma, strože kazne te bolja podrška žrtvama u ponovnom uspostavljanju normalnog života. Jer nitko ne bi trebao biti prisiljen napustiti svoj dom zbog tuđeg nasilja.
Šutnja proizlazi iz straha Nasilje u obitelji jedan je od najčešće prešućivanih problema u društvu. Iza zatvorenih vrata brojnih domova događaju se fizički, psihički, ekonomski i emocionalni oblici zlostavljanja, ostavljajući dugotrajne posljedice na žrtve.
Podsjećamo, nedavno je Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH na redovnoj sjednici usvojio Prijedlog novog zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i nasilja nad ženama. Federalni ministar pravosuđa Vedran Škobić skrenuo je pozornost zastupnicima da zakon propisuje kako je zaštita od nasilja pitanje od javnog interesa za Federaciju BiH, županije, gradove i općine.
“Novim odredbama daju se veće ovlasti policijskim organima. Konkretno, članak 32. precizira da je policijska uprava dužna za svaki prijavljeni slučaj nasilja odmah izaći na teren po primljenoj prijavi. Policija može osobu za koju postoje osnovane sumnje da je počinila nasilje privremeno lišiti slobode i zadržati je ako su ispunjeni uvjeti iz članka 153. Zakona o kaznenom postupku FBiH”, naglasio je Škobić.
Unatoč sve većoj javnoj osviještenosti, mnogi slučajevi i dalje ostaju neprijavljeni zbog straha, srama ili osjećaja bespomoćnosti. Danijela Huremović osvrnula se na veliki i sve učestaliji problem financijske ovisnosti.
“Financijska ovisnost o partneru je najčešće vrlo moćan i svjestan princip zbog kojeg žene ostaju u nasilnim zajednicama. Za financijsku ovisnost žrtve odgovoran je nasilnik, jer joj zabranom rada, rečenicama “Ja ću osigurati novac a ti se brini za kuću i djecu”, uzimanjem njenog zarađenog novca, uznemiravanjem na poslu, prijetnjama, nakon čega žena dobije otkaz, stavlja u poziciju ovisnosti iz koje je jako teško izaći”, rekla je Huremović.
Strah u svoja četiri zida
Sigurne kuće su dostupne 24 sata za smještaj žena i djece žrtava nasilja. Prepoznate su kao oblik zaštite žrtava nasilja u Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici FBiH.
Specijalist traumatske psihologije Marko Romić osvrnuo se na žrtve koje u mnogim slučajevima trpe i ne poduzimaju gotovo ništa da bi se zaštitile. Kada stanje postane nepodnošljivo neke od njih odlaze u sigurne kuće, neke se vraćaju roditeljima, a neke pokušavaju naći neka druga rješenja.
“Žrtve nasilja kod nas su najčešće žene i djeca. Odlaze u sigurne kuće zato što se u vlastitom domu osjećaju ugroženima, zato što ne vjeruju našem sustavu, zato što ne očekuju da će ih zaštititi netko iz njihove bližnje okoline. Dio žrtava trpi nasilje zato što je onemogućen da živi samostalno, nema stan, nema dovoljno za pokrivanje osnovnih potreba. Jedan dio njih trpi nasilje zato što njima još uvijek upravljaju ostaci tradicionalnog odgoja, po kojemu žena treba tolerirati i čekati da se nasilnik promjeni na bolje”, osvrnuo se Romić.
Bosna i Hercegovine ne ispunjava standarde potrebnog broja smještajnih kapaciteta, niti imaju sve županije sigurne kuće i to predstavlja problem prilikom smještaja jer neke sigurne kuće ne mogu smjestiti žrtve s drugih kantona, jer nemaju omogućeno financiranje.
“Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici FBiH žrtva može biti smještena u sigurnu kuću na zahtjev policijske stanice ili organa starateljstva (centar za socijalni rad). Međutim, u nekim situacijama sigurna kuća Vive Žene ima i praksu da žrtvu smjesti u sigurnu kuću i na lični zahtjev žrtve. U sigurnoj kući, pored osnovnih životnih potrepština, žrtve imaju i psihosocijalni tretman s ciljem njihove psiho-emotivne stabilizacije” istaknula je Huremović te dodala “Sigurna kuća Vive Žene može smjestiti žrtve s cijelog područja FBiH, ako nema kontraindikacija za prijem”.
Prevencija, podrška žrtvama i promicanje nenasilne komunikacije mogu značajno smanjiti broj nasilnih incidenata. Svaki pojedinac može doprinijeti društvu u kojem će sigurnost, poštovanje i solidarnost zamijeniti strah i agresiju.
– Pročitajte više na: https://bljesak.info/lifestyle/obitelj/apsurd-borbe-protiv-nasilja-zrtve-odlaze-nasilnici-ostaju/482374