Danas sam upalila vijesti, bolje da nisam. Dramatična prva rečenica, znam. Nisam upalila televizor da pogledam vijesti već sam veoma moderno pritisnula tipku na svom laptopu i otvorila vijesti na raznim stranicama i portalima u potrazi za inspiracijom.
Prije svega, prekinimo ovaj članak i uzmimo minutu šutnje za naše stranice i portale. Jedna minuta šutnje za sve članke od 3 rečenice s YouTube snimkama i trailerima za nove filmove koje nazivaju vijestima. Još jedna minuta šutnje za sve grozne komentare koji me tjeraju da se zauvijek iselim iz ove države.
Jesu li te dvije minute prošle? Jesu. Divno. Sad možemo nastaviti.
Potraga za inspiracijom me odvela do veoma zanimljivog članka. Otvorila sam poznat portal na našim prostorima i ugledala divan članak o prvoj ženskoj posadi aviona u Saudijskoj Arabiji. Iz epiteta koje pridodajem tom članku se da primijetiti da me oduševio. Došla sam do kraja članka, a tagovi ispod njega su upućivali na termine poput ravnopravnosti spolova i rodne ravnopravnosti. No odmah ispod tih tagova sam ugledala nešto drugo – vezane članke. Oba su govorila o fizičkom izgledu žena i njihovoj ljepoti. Možda je to trebalo da mi laska? Trebala sam biti počašćena? Nisam se osjećala tako. Iako sam zagovornica toga da žene mogu biti što hoće i u isto vrijeme biti ponosne na svoj izgled i inteligenciju, od tog članka mi je ostao gorak okus u ustima. Kao da se ne može pisati o snažnim ženama i njihovim postignućima bez da ih se ublaži pričom o njihovom fizičkom izgledu. Smeta mi to. Smeta mi ta potreba da se uvijek traži ravnoteža kad je riječ o ženama, da nikad ne smiju biti samo jake, samo nezavisne jer bi to moglo prepasti nekoga, moglo bi ispasti da ih favoritiziramo. To je tipičan strah od osude da žene više ne traže jednakost nego privilegiju.
Dosad mora da ste shvatili da ću pisati o ženskim pravima? Oh ne, već vidim kako dižete ruke od čitanja ovog članka.
Nisam jednom čula da ne postoji potreba za feminizmom u BiH i da je to stvar prošlosti za modernu ženu. Nisam jednom čula da je feminizam potreban samo u zemljama u kojima ženama nije dopušteno da voze, izlaze bez pratnje muškarca i slično. Pa, kod nas žene rade, nisu stalno u kući, izlaze same i to po noći, nose što hoće, ne treba nama to. Ali ako nam feminizam stvarno više ne treba, zašto se stalno pišu članci o porodiljama u BiH? O nezaposlenim i zaposlenim ženama koje žele imati djecu, a zbog toga moraju puno riskirati u vidu kašnjenja isplata i ogromnih razlika u iznosu tih isplata diljem rascjepkanih i neujednačenih dijelova naše divne države? O svim djevojčicama i ženama koje su pretrpjele nasilje u vezama, brakovima, na ulici? Razmislimo malo o slikama koje prate članke o političkim promjenama i uspjesima u našoj državi. Koliko je na tim slikama žena?
Ali čekajte. To su velike stvari. Razmislimo malo o „sitnicama“. One su isto važne. Njih primjećujem svaki dan. One me najviše bole jer ih se smatra normalnima, jer se protiv njih ne treba buniti. One su norma. Dok sam bila mlađa, bila sam uvjerena da je problem u meni. Zašto ja uvijek moram biti ona koja će pokvariti zabavu prodikama o ženskim pravima?
Ali nisam posebna i sigurno nisam jedina. Mnogo je djevojčica, djevojaka i žena koje se bune svaki dan. Neke popuste. Neke ne popuste pa za to plate. Neke ne popuste, a sasvim dobro prođu u životu. Ne znam, nisam sveznajuća. Mnogo je faktora koji sudjeluju u tome kako će njihovi životi ispasti. Možda da mi kupite kristalnu kuglu pa da pogađam?
U svoj ovoj priči je važno naznačiti da ne postoje ograničenja u stereotipizaciji i diskriminaciji žena. Nema veze ako je žena više “tradicionalna” ili nije. Nema veze da li boji kosu, šminka se, nosi pete, radi nokte ili ne radi ništa od toga. Nema veze što se udala kad je bila mlada ili što se nije udala. Nema veze što je rodila dijete, postala ponosna tetka ili što nikada nije imala djecu. A da ne pričamo o ženama na samoj margini društva koje još dugo neće prihvatiti u našoj regiji – transseksualnim, transrodnim ženama, ženama koje svaki dan obaraju granice koje im neprestano nameću. Ženama za koje je svaki dan nova borba, a ne bi trebao da bude. Ono što jest važno, kakva god da je žena, svakoj će se suditi.
Kad sam bila mlađa, vjerovala sam da samo “posebne” i “alternativne” žene moraju da se suoče s takvom osudom. Sad sam bar malo pametnija, ali i dalje se iznenadim kad sjednem s oličenjem „tradicionalne“ žene koja mi priča o tome kako je bližnji stalno smaraju pričama o tome kad će napokon imati djecu, a nju to jednostavno i dalje ne zanima i ne smatra da je vrijeme za to. Tako se sjetim se da smo sve mi suočene sa nekom vrstom predrasuda prema ženskom rodu i pokušajima da nas se nauči kako “pravilno” živjeti. Onima koji to pokušavaju poručujem da prestanu i da sve mi možemo bez takvih savjeta.
Napisala: Mia Slavik