Ono što mi posljednjih mjeseci zaokuplja pažnju jeste ovo divno, bajno, krasno medijsko bratstvo i jedinstvo. Jovan i Anto se druže, idemo odmah na sve vijesti, portale, dijelite ljudi, čuda se događaju. Momak i djevojka, jedno sa istočne, jedno sa zapadne strane Mostara (ne sjećam se tko je u priči bio Bošnjak, tko Hrvat) uglavnom ne žele podjelu Mostara, to je senzacija dana, tjedna, mjeseca. I tako svaka priča koja uključuje ljude različitih nacija, vjera i čega već. Netko zdravog razuma tko nas gleda sa strane rekao bi ovi se između sebe toliko mrze, da je svaka pojava nekog zajedništva toliko abnormalna da zaslužuje hollywoodski status. Pokušavaju se organizirati kojekakvi kampovi, radionice ne bi li se djeca povezala. A sa čime ih misle povezati pitam se, činjenicom da su naučeni da mrze pa da ih sad odučimo od toga, uglavnom čime god samo nek paze da ne sprovodi nacionalizam.
Fascinantno je slušati djecu četvrti, peti razred kako već razlikuju ‘naše i njihove’, naše – pametnije, ljepše, kulturnije. Odakle im to, odgovor je najčešće ‘tako moji kažu’. Ljudi su toliko zaluđeni tim idejama što ih dovodi u stanje zaglupljenosti, koju oni prenose sa generacije na generaciju. Zašto kažem zaglupljenosti, jer predrasude i stereotipi ograničavaju čovjeka, truju ga, zatvaraju um, ne mogu oni nikako stvoriti pametnog čovjeka. Najžalije što kod nas ljudi toga nisu ni svjesni. No, naravno nekome odgovara što su nam ljudi tako ograničeni, toliko opterećeni nacionalizmom. Jer da nisu, Bože moj shvatili bi da nam se iselilo pola države, da mladi nemaju posla, da umirovljenici ne mogu preživjeti od mirovine, da ljudi umiru od teških bolesti jer nemaju uvjeta ni novaca za liječenje. Da si malo manje opterećen jadni moj čovječe, registrirao bi onog čovjeka koji ti je došao na vrata jer je gladan, s naglaskom na gladan, a ne naglaskom Srbin, Bošnjak, Hrvat. Čega je se on sve trebao odreći da bi tebi došao na vrata i rekao ‘brate gladan sam, imaš li išta’. I tada će ‘veliki umovi’ reći, zajebi ga neka ide svojima. Hoćeš li prilikom prikupljanja novca za bolesno dijete reći, boli me ona stvar nek daju njeni ima ih, skupit će. Hoćeš li kad jave da nekome hitno treba krv tvoje krvne grupe reći, nije moj, naći će se netko njegov, hoće li ti biti tako svejedno kada čuješ da je čovjek jedva preživio, jer nije bilo dovoljno krvi (od njegovih). Jesi li svjestan glupi čovječe da dok ovako razmišljaš da te sluša tvoje dijete, kojemu si u najranijoj dobi idol i sve što ono pokušava je biti tvoja kopija. E pa divnu si kopiju stvorio, svaka ti čast! Od bića koje je nevino došlo na svijet stvorio si ograničenog stvora punog predrasuda, koje mrzi sve drukčije, mrzi zemlju u kojoj živi, jer mu ništa nije dala (a ima osnovne uvjete o kojima netko sanja!) i koje će dok ne spakuje kofere, pričati oni nas ne vole, ovdje se ne može, ovdje se nikad nije moglo i tako će se jedan krug zatvoriti, a drugi će se otvoriti pa će dijete tog ‘auslandera’ mrziti sve vezano za ovu jadnu zemlju i pričati po bijelom svijetu kako se ovdje nikad ništa nije moglo.
Zašto je to tako, dobro znamo zašto je. Ali to je prošlo, može li se nekako ostaviti po strani, može li se početi gledati naprijed. Hoće li ikad itko shvatiti da pored sve neimaštine, besposlice, silnih bolesti da su ljudi umorni od svih b/h/s normi, formi, naših, njihovih, ove bolesne klime nemeđuljudskih odnosa koja vlada godinama, umorni smo od uvjeravanja da smo loši, da ne zaslužujemo bolje, da se trebamo mrziti, od toga da nam djecu uče kategoriziranju prema vjerama, nacijama, imenima, jer ako ti je važnije kako se netko zove od toga kakav je čovjek, ne zaslužuješ se zvati čovjekom.