– “Hej, umro ti Valter, sinoć, kažu zaspao i nije se probudio.” – rekao je.
– “Čula sam. Šta bude sa filmom kad umre glavni lik? Mislim, kad baš ono umre?” – pitala sam.
– “Ne znam, nemam pojma. Živi i dalje u filmu. U srcima ljudi koji su gledali takve filmove. Ti si jedina cura koju poznajem da ih je gledala i plakala na njima više nego na onim vašim ženskim plačljivim filmovima.”
– “Ja i sada plačem.”
Meni koja sam odrasla na filmovima koje sada samo jugonostalgičari gledaju, uvijek je teško kad umre heroj djetinstva. Meni koja sam više pričala o partizanima nego o dječijim igrama. Meni, koja i dan danas plačem nad sudbinom svojih heroja!
Znate, ja imam svoje likove u koje se zaljubim u prvim momentima i ta ljubav traje vječno. Ja sam potajice bila zaljubljena u Jastreba. Dok su druge čekale neke svoje prinčeve, ja najpametnija među svim čekala Jastreba. Čuj, Jastreba, neki prinčevi koji su prilazili nisu imali pojma ko je on. Trebam li reći da nije došao ni princ ni Jastreb?
Kasnije sam otkrila Jastreb se zove Žarko Radić i čekam dan kad ću ga upoznati.
Ja plačem kad se filmu prelomi glas “…spasi Bambinaa! Ne daj me!” Ja svaki put jecam kad Dimnjačar pogine, jer gdje ćeš ubiti Borisa. “Otkud njima pravo da ubiju njega?” “Kako možeš ubiti Dimnjačara!?” “Ko god da je reditelj ovog filma, mama, on je glup!”
Ja sam plakala kad je Boris Dvornik umro, rekla sam da takav dan treba da bude Dan žalosti u svim bivšim nam republikama. Takav čovjek, takva ljudina.
Ja sam napuštala igru, kasnije društvo u kafiću jer na TV igra “Povratak otpisanih”. Prle, Tihi su bili heroji mojih priča. Plakala sam kad je umro Dragan NIkolić, jer takva garda se više ne rađa.
Ja danas plačem zbog svog Valtera, jednog jedinog i neponovljivog Bate. Kad si dijete, onda je Valter onaj najjači u društvu i samo on ima metaka kad svima nestane. Samo on može ono što niko ne može. Samo Valter moze biti Valter. Kad sam bila dijete cekala sam tren da stanem na ono mjesto gdje se kaže čuvena rečenica: “Das ist Valter!”. Mene je D zvao iz Sarajeva i govorio rečenice:
“Strijelac zove Kondora.”
“Čekam te u pet kraj Begove džamije.”
“Vazduh trepti kao da nebo gori.”
Smijala sam se. On je govorio da sam plačljiva i da trebam da gledam druge filmove.
A meni se duša cijepala, bolan, nema Amerika dušu slavensku da to u dvije tri rečenice kaze. On je bio moj Bata, ja njegova Lulu! Ko će nas braniti D, prvo je otišao Dimnjačar, Prle, sad i Valter? Ko nam ostaje?
Mi smo ostali bez omiljenog glumca, kultura bez svog barda, a Lulu, Lulu bez ljubavi svog života.
Danas je sasvim uredu da plačete za Batom, ja ustvari i ne znam na koji način se žali ovakav laf. Kako se odaje počast našem Valteru.
Neka je laka zemlja, lafčino!
Napisala: Edina Gerzić