Sestrinstvo je neraskidiva veza. Veza poput tanke, sasvim neprimjetne niti koja prožima u sebi doline, mora, obale, gore i planinske vijence. Veza koja istom, nejenjavajućom jačinom bliži, a i udaljava.
Sa jedne strane nalazi se Mir, koja je u krilu dječije blagostanje ljuljala, poput povjetarca koji slabašni list na vrhu krošnje dodiruje, ali od majčinog zagrljaja ne otkida. Milinom pogleda omotavala je svakog čovjeka ponaosob, a mehkoćom glasa pružala im je zveket spokojstva u duše. Njen svijet je bio uramljeni mozaik gdje su ljubav i poštovanje najljepšim bojama išarale međusobno pomaganje, jednakosti i različitosti, razumijevanja, sposobnosti i znanja, boje i vanzemaljske težnje. Svašta je ona trpala u taj ram, ali harmoniji nije dala sa prijestolja da makne. U kose je sebi uplela oprez, ali uprkos svemu, tanka je bila nit koja je dijelila od njene sestre Rat.
Rat je bila sušta suprotnost od svoje sestre bliznakinje. Od svog naručja bi napravila leglo onih kojima je bilo isuviše malo ono što je Mir pružala. Pohlepa im je carovala srcima. Do kosti je sezala glad za moći i želja za vlašću. U malom prstu su držali oholost i spremnost na boj. Rat bi uživala u crnini njhovih duša. Zadovoljna bi se protezala što je staratelj takvoj sorti. Ali se nije mogla suzdržati od pogleda ka njenoj sestri, od tog prizora istinske ljepote. Strašan bijes bi je uhvatio u tom trenutku, a zavist bi naprosto počela kolati njenim venama. Rađala bi ta zavist strašne ideje, krvoločne i nemilosrdne, rađala bi grozote koje jedan zdrav um ne može pojmiti. Rat široko nozdrvama udahne zrak, onako superiorno, nadmoćno i sigurno, i istim valom zavisti zapljusne svoje potlačene. Oni kao psi koji ni sami sebi nisu vjerni, jedva dočekaše da im sitne umove preplave monstruozni prizori razaranja okrilja sestre blizanke, Mir, i baciše se na ostvarenje Ratovih misli. Odlučiše se prvo na sijanje sumnje. Pa šta bi dušu više onespokojilo nego sumnja? Zatim bez zrna grižnje savjesti, bez truni samilosti, odlučiše nevinom djetetu ukrasti osmijehe, ukrasti dašak života iz tek rođenog bića. Ako bi i koje uspjelo uteći od tog plana, zasigurno bi im roditelje sustigla njegova kazna, a šta je dječije odrastanje bez ljubavi i budnog oka roditelja? Sjetiše se da im otrgnu koru hljeba iz dlana, da surovost ne bi slučajno manja bila. Odluka je bila gurnuti harmoniju sa prijestolja mozaika, i time učiniti različitosti razlogom mržnje. Zašto da budu jednako vrijedni oni koji nemaju istu boju kože, oni koji ne veličaju isto božanstvo, oni koji nisu na istoj grudi zemlje rođeni? Planovi su bili jasni, precizno isplanirani sa još preciznijim koordinatama. Samo je bilo potrebno sprovesti barbarske činove iz riječi u djela. Rat se bahato smiješila, opipavajući trijumf svoje monstruoznosti u zraku. U očima joj je blistao sjaj i već unaprijed je u glavi pregledavala film potonuća svoje sestre. Nebrojene žrtve koje je očekivala kao rezultat svoje želje bile su joj dugo sanjani trofej.
Mogla se ona smatrati pametnom, pa čak i mudrom. Ali koliko to važi kada joj je potcje- njivanje sestre bilo prioritet? Nije bila svjesna koliku je moć njena Mir posjedovala, da je još vijekovima unazad ljudima u duše utkala sposobnost da razumom zaustave pokušaje onakvih kakvi su se nalazili u okrilju zlokobne sestre. Zaista Rat nije bila svjesna da je njena sestra kao kap vode na dlanu čuvala čovjeka i njegovu dobrobit. Ona nije dopuštala da bilo šta ili bilo ko naruši štit čovjekov koji mu je omogućavao spokojan život, ali i suživot. Različitosti nije pravila razlogom mržnje, već bogatstvom. Da, različitosti jesu velika bogatstva i da, jesu isto vrijedni oni koji imaju različitu boju kože, drugo božanstvo i različitu rodnu grudu jer svi pružaju jedni drugima poštovanje i mogućnosti da nešto iz njihovog svijeta nauče. Mir je naučila čovjeka kojeg ljulja u svom naručju, od trenutka kada prvi put svijet ugleda i zrak udahne, da ustane i da se za sebe, ali i za druge, bori. Naučila ga je da ne da štitu da posusta jer je on najprije sam za sebe odgovoran i niko drugi do njega. Jer, sutra će znati kroz šta je prošao, i kada začuje plač svog djeteta, moći će ga pripremiti za istu borbu.
Za vječni zadatak, Mir je čovjeku odredila da ne posustane od istine, od svog dostojanstva i da se nikada ne preda u ruke ogavne sestre Rat i da isto tako čuva braću svoju od takve tragične sudbine. Zar je potrebno krvoproliće za ostvarenje životnih ciljeva? Nije nikada bilo, niti će ikada biti. Neka ljudska snaga i razum budu usmjereni na tu borbu, odsada pa zavijeka.
Napisala: Sajma Gledo
Rad je nagrađen drugom nagradom u kategoriji srednjih škola na literarnom takmičenju Mreže za izgradnju mira “Moj glas za ljudska prava i mir” za učenice i učenike osnovnih i srednjih škola.