Odnos Crkve i politike u pastoralnoj konstituciji Gaudium et Spes o Crkvi u suvremenom svijetu
Kaže se kako je nada ono što nas drži i spašava u životu. Rađa se iz bola kao što je i svaki ljudski život donesen i rođen uz pratnju bola. Ona je staza sredine, malo iznad dna i tik ispod sunca. Hrani se idejom, planom i razradom plana. Živi dok ju rad ruku stvara. Dvije su strane jedne nade. Čine ju pogled na nesreću, tjeskobu ili pak običnu sliku sadašnjosti iz čega se kreira nada s pogledom u sliku budućnosti. Slika je to koja postaje naša svakodnevna težnja i sadašnjost puna iščekivanja. No ipak, nada je s razlogom put sredine. Ta vrlo mudra osobina iziskuje suzdržanost, pronicljiv um, trijeznost. Nije to puka pozitivna misao, nada je puno dublja stvarnost. Koračanje iznad provalije zahtjeva svjež pogled ispred sebe, svjesnost onoga ispod dok pogled iznad može prouzrokovati pad. Nada je pogled ispred sebe. A radost, radost je ostvarena nada.
Proglašena na zadnji dan zasjedanja Drugog vatikanskog sabora, pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et Spes – Radost i Nada predstavlja revolucionarni Kopernikanski obrat u odnosu Crkve s rastućim promjenama ljudske civilizacije. Nasuprot zauzimanja obranaške i osuđivačke perspektive koja je karakterizirala pretkoncilsko stanje, konstitucija predstavlja zrelu Crkvu koja se smatra dijelom cjelokupne zajednice čovječanstva, te koja konačno podupire i poziva na dijalog. Uspostava dijaloga sa svijetom prema nekim stručnjacima (R. Pesch, W. Kasper), čini konstituciju najuspjelijim dokumentom Drugog vatikanskog sabora. Sam termin „Crkva u suvremenom svijetu“ predstavlja Crkvu koja nije niti iznad, niti pored, niti ispod svijeta, nego je prisutna u svijetu, odnosno dionik je svijeta. Kao dijelu svijeta pripada joj zadaća uočavanja znakova vremena, onih znakova žalosti i tjeskobe koji teže znakovima radosti i nade. Kroz cijeli svoj tekst konstitucija razvija misao sveopćeg ljudskog zajedništva, onog zajedništva kojem pripada cijeli ljudski rod. S obzirom na to, Crkva se kroz konstituciju ne obraća samo vlastitim vjernicima, nego cijeloj ljudskoj obitelji. Zanimljivim se čini povezanost najvažnijih misli konstitucije. Naime, ekleziološka postavka konstitucije predstavlja Crkvu kao zajednicu Božjeg naroda, Crkvu kao „služiteljicu“ svijetu s ciljem općeg međuosobnog zajedništva koje se pak ne može ostvariti bez dijaloga.
Opće dobro ili privatno vlasništvo
Obiteljska i politička zajednica dvije su nužne veze u kojima se dešava proces razvoja ljudske ličnosti. Stupiti u političku zajednicu, uzimajući u obzir sve njene oblike (političke stranke, općine, udruženja, itd.), predstavlja ulazak u zonu zrelosti, zonu borbe i odgovornosti. Biti dio političke zajednice također znači poznavati samu narav i svrhu te zajednice, znači biti glas koji će progovoriti i ruka koja će pokazati samu bit značenja politike. Nasuprot tome, mjesto političkih govornica zauzimaju glasovi i ruke koje se već odavno ne kreću u zoni političke zrelosti.
Promjene kojima je ljudska civilizacija bila izložena u prethodnim stoljećima dovele su do borbe za građansku slobodu svih, razvijale su misao ljudskog dostojanstva i zaštite prava ljudske osobe, čuvanja prava manjina, te konačno postizanju i zaštiti općeg dobra. Slika ovih promjena sama naslikava jednu drugu sliku globalne političke zajednice koja raspravljajući o dostojanstvu ljudske osobe ne doživljava masovno uništenje ljudskih života, ne samo da ne doživljava nego to uništenje ona i kreira. Pojam općeg dobra i zajedništva gradi se na statistici oduzetih života, izjednačavajući time opće dobro i izabrano pojedinačno dobro. No, čak i ta statistika ne posjeduje jednaku važnost ukoliko se radi o oduzetom životu onoga druge nacije, religije, boje, ili nekog s druge (istočne) strane svijeta. Naprotiv, tu ima tendenciju postati tabelom veličanja i statistikom pobjede. Kolektivna krađa općeg dobra u svrhu dobra vlastite nacije postaje simbolom i nužnom potrebom opstanka vlastitog naroda ili vlastite religije. U ime općeg dobra dolazi do općeg oduzimanja života, dok se u ime našeg zajedništva uništava se zajedništvo drugoga. Pod općim, našim, dobrom radi se o kolektivnom izboru kojeg slijedi čitava jedna samoizabrana sveta nacija koja svetost svoga postojanja temelji na statistici nečijeg nestajanja.
No, kao takva, politička zajednica posjeduje jasnu narav i svrhu. Ona postoji radi općeg dobra svih, radi njega jedino treba postojati i u granicama općeg dobra treba se i kretati. Ako bismo ovakvu sliku jedne pravedno kreirane političke zajednice primijenili na stanje javne vlasti bosanskohercegovačkog društva, čini se kako bismo dobili vlast koju kreiraju i na koju dolaze pojedinci iz već u vrednotama izokrenute i raspadnute političke elite. Opće dobro takve vlasti podrazumijeva uništavanje kulture, oduzimanje slobode javnog govora, slobode umjetničkog izražavanja, usporavanje privrednog razvoja, nepoštivanje rada i prava radnika, te slične destruktivne aktivnosti vladajućih. Dolazak na vlast je prvenstveno obrazovni proces kreiranja javne obmane i zaobilaska zakona s ciljem dobivanja diplome uz mnoštvo računa bez fiskalnog zapisa. Svaka stolica moći posjeduje etiketu na koju sjeda još jedna etiketa koja je u vezi sa onom prethodnom etiketom. U svijetu poznatih cifri doslovno se odbacuje vrednota znanja koje ne posjeduje cijenu, globalno stanje u kojem ono procjenjivo nadmašuje neprocjenjivo. Kreirati političku zajednicu danas podrazumijeva kreaciju vlastite obiteljske loze.
Politička zajednica koja bi se trebala kretati samo u granicama općeg dobra, čini se kako se kreće izvan granica svojeg poslanja. Na mjestu gdje jedna politička zajednica ne djeluje unutar okvira u kojima bi prvotno trebala djelovati, dobije se, ni manje ni više nego poseban slučaj svih onih država koje sprovode politiku vlastite koristi, totalitarni ili pak diktatorski oblik nihiliranja dostojanstva ljudske osobe. U sistemu političkih zajednica koji izvorno ne dopušta primat vlastite koristi nasuprot općeg dobra, stvara se strukturalno neuništiva moć nepravde počinjene u ime dobra, demokracije i zajedništva.
Riječi evanđelja i političke parole
Odnos Crkve i države već je odavno opisan slikom rastavljenih ljubavnika po kojoj je svima vidljiva njihova međusobna nespojivost i obostrana nekompaktibilnost. No, da se radi o izrazito delikatnom odnosu potvrđuje njihovo konstantno uplitanje u područje djelovanja one druge sile. Riječ nije o slučajnoj zbunjenosti koja rezultira zamjenom uloga, nego o svjesnom izjednačavanju njihovih područja djelovanja.
Ispravno shvaćanje odnosa Crkve i države temelji se u njihovom razlikovanju. Služba i nadležnost Crkve se nikako ne smiju podudarati s političkom zajednicom, niti uz bilo koji politički sistem. Iako obje trebaju služiti dobru ljudske osobe, zapravo se radi o dvjema autonomnim i neovisnim silama. No, Crkva koja ne smije biti vezana ni za jedan politički sistem čini ogroman dio političkog sistema, te sama postaje politički sistem. Štoviše, prostor djelovanja državne riječi postaje prostorom crkvenog blagoslova, dok u suprotnom pravcu djelovanja Crkva svoj prostor otključava sili političkih zajednica. Tim načinom djelovanja Crkva postaje izbornom kutijom glasačkih vjernika, vjernih članova crkvom podržanih stranaka. Umjesto mjesto pronalaska transcendentnosti postoji mjesto pronalaska i kupnje glasova, dok te glasove kupuje onaj već dobro kupljeni predstavnik vjernika.
Odnos Crkve i političke zajednice dakako da treba biti prožet međuosobnom suradnjom, ali takvom vrstom suradnje koja na razini poštovanja i s ciljem općeg dobra ljudske osobe prihvaća i ispunjava prvenstveno vlastiti okvir djelovanja, a potom ima u obziru i okvir djelovanja one zajednice s kojom surađuje. Uplitanje Crkve u djelovanje države prihvatljivo je u smislu kritiziranja političkog djelovanja ukoliko se radi o kršenju općeg dobra i ljudskih prava. S druge strane, ukoliko se politička zajednica kreće po liniji općeg dobra građana, a religijska zajednica u liniji očuvanja transcendentnosti ljudske osobe (kako to konstitucija naglašava), onda njihovo mjesto spajanja ne bi trebalo biti sveto mjesto oltara koje se fuzijom navedenih dviju zajednica pretvara iz mjesta evanđeoske riječi u mjesto političkih parola. A upravo te iz crkvenih usta izgovorene političke parole čine preduvjet i temelj daljnjeg razvoja crkvene moći.
Pastiri Crkve koji bi se trebali oslanjati na snagu riječi Evanđelja već su odavno uvidjeli veću korist u riječi države, što crkveno djelovanje temelji i oslanja na poklonjenim privilegijama političkog aparata. Štoviše, ti pastiri Crkve i čobani države uzajamnim stapanjem veličaju ideju jedne Crkve, jedne nacije, jednog Boga (kojeg pak na zemlji predstavljaju i zamjenjuju državni čobani i pastiri Crkve).
U odnosu Crkve naspram države Crkva je ona koja bi trebala svoje vjernike poticati na izražavanje političke slobode jer njeni vjernici dio su također i državnog sistema. No, očitim istupanjem Crkve u područje političkog oduzima se vjernicima upravo ta sloboda političkog djelovanja u korist dobra svih stanovnika jedne države. Također bi crkveni glas trebao biti glas koji poziva i potiče na odgovornost u političkom djelovanju, na onu odgovornost koja se zapravo uočava jedino u odgovornom izbjegavanju u suočavanju s vlastitom neodgovornošću pred onim poslanjem kojeg smo si svi slobodno izabrali živjeti i ispunjavati.
Poznavanje sebe i svoje povijesti
Poznavanje sebe u okruženju političke zajednice znači poznavati vlastita građanska prava i dužnost, narav i svrhu politike, kolektivne i pojedinačne odgovornosti za političko stanje u kojem živimo ili preživljavamo, osposobiti se za političko zvanje te konačno pokazati politiku kao služiteljicu narodu i općem dobru. Trebali bismo početi od vlastitog političkog odgoja kojim smo odgojeni. Pogledati u sebe i svoju povijest je uvjet za pogled u drugoga i njegovu povijest.
U nepostojanosti sustava obrazovanja koji mlade podučavao o stvarnosti koja se zbilja krije iza istrošene i izmanipulirane riječi politika, može se uočiti nezainteresiranost kolektiva za razvoj takvog čak i neformalnog vida obrazovanja. Nasuprot tome, aktualno je kolektivno podržavanje onih političkih sistema koji veličajući ideju jednog lažno formiranog i skladnog kolektiva, zapravo ne djeluju u službi kreiranja općeg dobra. U procesu ostvarivanja vlastite koristi vladajuće elite odgovornost je u rukama svih građana. Individualna odgovornost nije subordinirana kolektivnoj, nadovezujući se pritom na kolektivni identitet jednog naroda kojeg čine individualni identiteti svakog pojedinca. To prihvaćanje odgovornosti možda se ponajviše očituje u onome što je vidljivo iz naših djela, odnosno u onome što prenosimo. No, bilo bi dobro da nije istinito, čini se kako mentalitet bosanskohercegovačkog naroda ne posjeduje umijeće cijenjenja veličine vlastitog bića, stoga i biva istrošeno u stoljetnim smjenama različitih struja. Nasuprot tome, pod vlastitom odgovornošću u mogućnosti smo kreirati priliku za zdravim političkim odgojem koji nam je ostao dužan i kojeg smo ostali dužni pružiti onima poslije nas.
Iza poznavanja, odnosno nepoznavanja sebe, krije se nepoznavanje povijesti vlastitog naroda, vlastite države. Nepoznavajući istinu upoznajemo neistinu. Pritom, uzvisivanu neistinu vlastitog naroda temeljimo također na neistini susjednog. Jedno od glavnih oruđa u procesu kreiranja lažnog identiteta postaje tradicija, tj. selektivna tradicija svega onoga što odgovara lažnom kolektivnom imidžu. U ime tradicije odbacuje se ono što ne odgovara egzistenciji vlastite moći. Licemjerje postaje karakteristikom toga procesa kreiranja lažnog identiteta, vrlo štovano i poželjno umijeće preživljavanja. Dehumanizacija druge ljudske osobe i općenito drugog naroda smatra se vrlo pohvalnim aktom. Lukavost suptilne dehumanizacije drugoga je čin osnaživanja nepostojećeg ega lažno stvorenog kolektivnog, a i pojedinačnog identiteta.
U takvoj lažnoj povijesti najveći narodni heroji su dakako najveći narodni zločinci, nepokrenuti pokretači naše kolektivne istine. A kolektivnu istinu čini naravno i geneza krvi našeg naroda po kojoj se vlastita nacija promatra u svjetlu prvog uzroka i uopće mogućnosti postanka svijeta. Poznavanje sebe i svoje povijesti moguće je samo u liniji očuvanja sopstvenog primata i neuništive apsolutnosti vječnog postojanja vlastitog izabranog naroda. U tim uvjetima nastanak i evolucija gluposti kao kolektivnog obilježja postaje neizostavnim događajem u povijesti čovječanstva.
Osiguranje strahom – strahom osigurani
Rad na promicanju mira zahtjeva razumijevanje same naravi mira. Pasivnim definiranjem mira kao puke odsutnosti rata promašuje se istinski zahtjev mira. On zahtjeva aktivno zalaganje u stvaranju povjerenja kako bi se konačno pojavio kao plod takvog zalaganja, kao plod reda i djelo pravde, te konačno kao plod ljubavi. Mir označen aktivnim djelovanjem nastaje u prisutnosti stalne ljudske volje za ostvarenjem pravde, povjerenja, slobode, te s poštivanjem dostojanstva svake ljudske osobe. Stanje iskustva današnjeg mira vrlo dobro se objašnjava narodno prihvaćenom izjavom „Samo nek se ne puca“. Nije teško uočiti kako se iza takve izjave krije spoznaja o tome kako stanje u kojem se živi nije ispunjeno mirom i tolerancijom. No spoznaja samog stanja nije ono što tjera narodnu masu na kreiranje mira. Definicija mira kao odsutnosti nasilja definira pasivnost našeg kvalitetnog djelovanja na području mira. Narod kao da je željan upravo neke vrste pucanja koja bi ga konačno navela na akciju, a upitno je i bi li takva akcija bila u svrhu mira. Pokušaji pojedinaca i pojedinih organizacija uglavnom su prilika za još uži krug izabranih pojedinaca. Narod se sam osigurava strahom ili ga vladajući osiguravaju strahom. Narod preživljava i svoju egzistenciju temelji u strahu, kao da se boji mira. U životu ispunjenom strahom mir postaje naš najveći strah. Mi zapravo ne želimo mir. Mir je teži za podnijeti, on zahtjeva nas. Mir smo mi kad mir nije nemiran. Mir je ono što nam ne da mira. Jer, mir je čist, neukaljan. U onom trenutku kad ga nečisto dodirne on nas boli i muči. Strah je kao odjeća preko mira, kao maska na licu mira. U miru smo goli, ono što jesmo. A tko želi da ga drugi vide onakvim kakvim zbilja jest? Lakše je nabaviti dobru odjeću na sebi i skupocjene maske negoli pokazati sebe, podnijeti sebe. Što više skrivamo sebe manje vidimo i druge, koji rade isto to. Čak smo u stanju zaobući se u vlastitu patnju i nama nanesenu nepravdu. Kolektivno se tako oblačimo skrivajući ispod naše ruke koje su drugome počinile zločin i nepravdu. Drugi narod je naše ogledalo, a kolektivno se obavijamo strahom skrivajući oči od pogleda u sebe. Osloboditi se straha, odjeće od laži i ostati gol, to je početak mira.
Za mir danas nije potrebna snaga duha nego snaga oružja. Život u vremenu konstantnog napretka podrazumijeva i napredak u naoružanju, te pojavu novijih načina ratovanja. Svjedoci smo stalnih ažuriranja informacija o rastućem arsenalu oružja svjetskih sila. Iako smo konstantno medijski bombardirani takvim informacijama, mi zapravo ne posjedujemo znanje kojim, kakvim, s koliko oružja se raspolaže, te tko i na koje načine dolazi do oružja. Proces nabavke oružja ne zaobilazi posvećene religijske prostore niti mu biva uskraćen blagoslov i molitva u svrhu osiguravanja onoga čemu oružje služi. Korištenje u pravo ime opravdava upotrebu oružja. U užurbanoj trci naoružanja dolazi do promjene položaja u kojoj se veliča snaga oružja koje „osigurava“ mir. Ljudi, odnosno narodi nisu sigurni jedni s drugima ukoliko ih ne osigurava veća oružana sila. U takvoj situaciji sam strah postaje zastrašujući, drugim riječima vlastitim strahom bivamo zastrašeni. Život našeg vremena jest život visoko podignute paradoksalnosti u kojoj rat postaje sredstvom postizanja mira, a djelo ljubavi i mirotvorstva smrtna opasnost. Takvo osiguravanje mira donosi osiguranje jedino tamo gdje mir nije cilj. Kada oružje osigurava mir strahom smo osigurani. S jedne strane trka u naoružanju i oružje nekome osigurava strah za vlastiti život, s druge strane pojedincima osigurava ogromnu materijalnu korist, dok s treće strane nikome ne osigurava mir.
Jedan od najpopularnijih načina postizanja mira je dakako i rat, dok je upotreba terorističkih metoda postao novi oblik ratovanja. Možda bi se dalo reći kako je cjelokupni misterij rata zapravo obavijen misterijem upitne ljudske sklonosti ka ratovanju, sklonosti ka mržnji, ka zlu, ka ponižavanju druge ljudske osobe ili pak cijelog jednog naroda. Rat kao takav nije nikakav apstraktni pojam ljudskog uma, nego nadasve čin nepravde počinjen od konkretnih i stvarnih osoba. Zapravo je kreiran od vrlo stvarnih pojedinaca vođenih vlastitim koristima. Masa potaknuta narodnim bajkama i mitovima spremna je braniti lažnu istinu svoga naroda. Ničeg apstraktnog u ratu osim upitnika nad rukama ljudske psihe. Naprosto je riječ o nedostatku odgoja za mir, odgoja za mirotvorstvo, te njegovanju mirotvornih osjećaja. Misterija rata i ljudske psihe u periodu rata možda i može biti samo tisućljetni način preživljavanja ljudske vrste. No, to nimalo ne umanjuje moć svijesti niti opravdava ne prihvaćanje odgovornosti za ratna nedjela.
Prestanak ratnih dešavanja i njegovih oblika nečovječnosti trebao bi podrazumijevati osudu bilo kojeg načina kojim se sistematski uništavao jedan narod ili pak narodna manjina. Proces postizanja pravde u osudi zločina biva uglavnom okarakteriziran licemjerstvom osude „njihovih zločina“. Pojam žrtve postaje idealom jednog naroda. Takav kolektivni status žrtve osigurava dodatni teret nepravde nad onima čija je realnost zbilja pogođena od surovosti zločina. Nedostatak poštovanja pred misterijem uzetih ljudskih života i manipulacija pojmom žrtve i žrtvama rata postala je općeprihvaćen i naravan način javnog govora. U pregrštu bahatosti govornik, glavni vuk čopora, si daje pravo govoriti u ime svih onih pogođenih tragedijom ratnih dešavanja. Manipulacija žrtava i njihovih porodica također predstavlja bitan metod rada izbornih kampanja. Nerijetko čak i članovi porodice žrtve postaju vodeći manipulatori, s naravno još većim entuzijazmom pošto su žrtva koja govori u ime žrtava. Tko je u stvari žrtva a tko zločinac je vrlo osjetljivo područje. Statistika žrtava temelj je bogaćenja preživjelih, a manipulacija brojevima temelj rasta prihoda. Vraćajući se na sudbonosni događaj našeg naroda manipulatori su zapravo voditelji modernog kulta žrtve, kulta rata. Stanje je kao bal pod maskama žrtve i zločinca. Svi smo sudionici bala, osim žrtve koja ionako nema gdje ni staviti masku, jer njoj smo već davno uništili lice.
Posadašnjenje dijaloga
Pojam koji se izrazito veže uz konstituciju Gaudium et Spes je aggiornamento, odnosno posadašnjenje, shvaćeno u smislu otvorenosti ka aktualnim izazovima vremena, posadašnjenje vjere u vlastitoj i globalnoj trenutnoj situaciji. Kao što je rečeno na samom početku teksta, promjena perspektive Crkve vidljiva je u njenom dijaloškom ulasku u trenutnu situaciju vremena. Ulazeći u trenutno vrijeme svoga postojanja dužni smo realizirati naše jedinstvene signa temporum (znakovi vremena). Njihova jedinstvenost zapravo predstavlja izazov u otkrivanju i suočavanju s onim znakovima našeg vremena pod kojima naša sadašnjost biva opterećena.
Trenutna situacija vremena, nažalost, kao da postaje okarakterizirana umorom od svakog spomena riječi dijalog ili mir, ili pak s druge strane to može predstavljati lijenost ljudskog duha koji nije spreman suočiti se za zahtjevom vlastite preobrazbe koja bi prethodila ulaskom u dijalog s drugim i drugačijim. Masovna upotreba riječi dijalog potvrđuje samo stvaranje dijaloga na teoretskoj razini. Svakim novim svjedočenjem istinskog dijaloga u djelima svakodnevnog života bivamo iznenađeni. Dijalog kojeg konstitucija otvara potrebno je ponovno oživjeti, potrebno nam je posadašnjenje i življenje dijaloga. To ne bi trebalo samo predstavljati dijalog onih na „vrhu“, jer dijalog koji vode oni na „vrhu“ ne donosi nužno plodan dijalog onima „dole“ ili uopće niti ne donosi dijalog. Govoreći o dijalogu bitnim se čini iznijeti umijeće stvaranja kulture dijaloga, odnosno ulaganje u odgoj za dijalog. Takav odgoj treba zračiti slobodom i uzajamnim prihvaćanjem u kontaktu s drugima i drugačijima. Shvatiti dijalog u okviru razgovora između dva ili više bića znači svesti ga na njegovu najprostiju definiciju. Dijalog nije puki razgovor. Dijalog je živ, ima svoju težnju, pretpostavlja rizik, iziskuje napor. Ući u područje drugačijega dakako da predstavlja izvjesni rizik. Dijalog zahtjeva priznavanje druge perspektive odajući iskreno poštovanje prvenstveno njenoj postojanosti. Biti svjestan razlika i uvažiti posebnost drugoga ne znači umanjiti vlastitu stranu. Dijalog je konstantna kretnja. Ništa oko nas nije isto po svom obliku i funkciji, no možemo biti jednaki u međusobnom prihvaćanju te ne istosti. Dijalog traži vlastiti pokušaj, ali nije samo pokušaj jer ne ostaje na pokušaju. Svakodnevni život zaraćenih strana karakterizira manjak pokušaja ili nepostojanje ikakvih pokušaja. Tamo gdje i postoji pokušaj radi se prilici stvorenoj za odabrani kružok. Dijalog je svakodnevan, a mi sami smo njegov prvi korak.
Nakon pola stoljeća od nastanka pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et Spes možemo se zapitati što je to zaživjelo od konstitucijskog teksta? Jesmo li potonuli pod teretom znakova vremena? Je li narod ugušen ponavljajućom a ne proživljenom riječju dijaloga? Sam tekst konstitucije finaliziran je otvorenim zaključkom: „Istina, ovo izlaganje, zbog golemih razlika u prilikama i oblicima ljudske kulture u svijetu, ima u većini svojih dijelova namjerice samo općeniti karakter: dapače, premda iznosi nauku koja je već usvojena od Crkve, ona će se morati izgraditi i proširiti, budući da se nerijetko radi o stvarima koje podliježu neprestanom razvitku“ (GS, br. 91). Tim riječima sudbina teksta konstitucije postaje našom zadaćom njenog posadašnjenja. Umjesto bilo kakvog zaključka ostajemo u odgovornosti ne pred tekstom konstitucije, nego prvenstveno u odgovornosti prema vlastitom biću i cjelokupnom njegovom okruženju. Nastavljajući duh konstitucije ususret toj odgovornosti hrabrost, ljudskost, sloboda, mudrost, nada i radost je ono čime bismo trebali biti ispunjeni.
Literatura:
- Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu „Gaudium et spes“, u: Drugi vatikanski koncil: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.
- Nediljko A. ANČIĆ, „Kako danas čitati i razumijevati Drugi vatikanski sabor“, u: Bogoslovska smotra, 75 (2005.), br. 3., str. 667-686.
- Pero ARAČIĆ, „Kontekst nastanka i važnost Pastoralne konstitucije Gaudium et Spes“, u: Diaconovensia, 21 (2013.), 1., str. 63-84.
- Gerald O'COLLINS, „Trideset godina konstitucije ‘Gaudium et spes'“, u: Crkva u svijetu, 31 (1996.), br. 2., str. 195-200.
- Josip GRBAC, „Gaudium et Spes i današnja globalizacija“, u: Riječki teološki časopis, 13 (2005.), br. 1., str. 3-16.
- Ante KUSIĆ, „Dijaloška suradnja Crkve i suvremenog svijeta u duhu ‘Gaudium et spes'“, u: Bogoslovska smotra, 37 (1967.), br. 1-2, str. 298-308.
- Ivan ŠARČEVIĆ, „Crkva – promicateljica kulture dijaloga“, u: Diaconovensia, 21 (2013.), 1., str. 11-27.
- Ivan ŠARČEVIĆ, „Teologija na jugoistoku Europe: stanje, izazovi, zadaće“, u: Z. GROZDANOV i N. RECK, (ur.), Concilium: U potrazi za Crkvom Koncila, Ex libris, Rijeka i Synopsis, Sarajevo, 2015., str. 449-462.
Autorica: Tanja Grabovac, dipl. teologinja (Franjevačka teologija – filozofsko/teološki studij)
Tijekom studija je volontirala u više organizacija, učestvovala na brojnim seminarima, projektima, programima i sl. Stipendistica i kordinatorica nekoliko projekata u Fondaciji Konrad Adenauer. Završila Feminističku školu “Žarana Papić”