Jutros sam imao opet iste snove.
Hodam ulicama nekog grada, posve vedrog, plavog neba.
Sunce kao da je izabralo ovaj grad da ga okruni svojim vijencima svjetlosti.
To me ne bi začudilo, jer su stanovnici ovog grada u potpunoj harmoniji s prirodom.
Čim su prve zrake svjetlosti našle svoj put kroz mnogobrojne prozore, grad je zapravo otkrio zašto je vrijedan snova.
Šareno obojene kućice su davale dojam da je čitav grad napravljen od svjetlosti, bjelina ulica mi je uporno davala znak da je sve oko mene tek stvoreno.
Međutim, taj grad je tu stoljećima. Te ulice su tu generacijama, te kućice su tu godinama.
Taj grad će tu stojati vječno, jer ima stanovnike koji će svoja znanja održavati kroz generacije. Tu se svaki posao cijeni, bez obzira kakav bio.
U tom trenu vedro i nasmijano, prvi stanovnici kreću na posao. Jedni druge pozdravljaju, šale se i ohrabruju.
Ne primjećujem tužne i umorne crte lica, nego lica koja mi govore da će baš danas ostvariti svoje snove.
Ta lica mi govore da će uživati na poslu, radeći ono što znaju i vole.
Ta lica se ne predaju, ne poznaju nemoguće, strah ili poraz.
Za njih je svaki poraz nova lekcija kako da budu uspješniji.
Primjećujem učenike, profesore i naučnike, koji se okupljaju i dijele svoja saznanja, razmjenjuju ideje, pitaju i odgovaraju na pitanja.
Uočavam da tu nema pogrešnog pitanja, ni pogrešnih odgovora.
Svako pitanje se ohrabruje, a odgovori dopunjuju i proširuju.
Od učenika do naučnika, činilo se kao da posjeduju nezamisliva znanja.
Shvatio sam da s ovakvim umovima, grad ima sigurnu budućnost.
Hodajući dalje, vidim radnike kako izgrađuju nove zgrade.
Primjećujem da među radnicima ima i žena, koje dižu terete bolje i uspješnije od nekih muškaraca. Međusobno se odnose s poštovanjem, jer ne poznaju društvene norme kojima sam ja svjedok. Jedino pravilo u ovom društvu je jednakost, rad i red.
Djeca i starci se podjednako smiju, svi plešu kad im se pleše.
Smijeh koji odzvanja ulicama me trga u stvarnost.
Prvo sam poželio da nastavim spavati, nadajući se da se ponovo vratim u grad snova, ali u tom trenutku sam više od ičega poželio da pronađem taj grad u svijetu kojeg poznajem.
Kada sam shvatio težinu zadatka, duboko sam se zamislio.
Zašto ne mogu zamisliti takav grad osim u snovima? Ko ne bi želio da sagradi takav grad, takvu državu, takav svijet?
Zaključujem da svi ljudi ne žele biti jednaki.
Postoje osobe kojima je jedina želja da se prividno izdignu nad drugima, da svoj život provedu nedodirnuti činjenicom da smo svi rođeni jednaki, i da se u životu jedino možemo dokazati radom, trudom i vrlinama.
Takve osobe same najčešće trebaju našu pomoć, ali često je odbijaju.
U društvu se različito nazivaju, ponekad se i slave i hvale kao heroji.
Znaju se lažno predstaviti, zavarati i pridobiti na svoju stranu istomišljenike.
Zajedničko im je da ne žele jednakost i mir. Njihova želja je da se izdignu nad pojedincima, da imaju potpunu vlast nad našim životima.
Diskriminacija je njihovo oružje, a rane koje zadaje teško zacjeljuju.
Nekad je očita, a nekad prikrivena. Riječi koje su izgovorene nepovratno nestaju, ali ožiljci takvih odnosa često ostaju zauvijek.
Razmišljajući o diskriminaciji, uviđam da je sveprisutna i da niko nije siguran.
Zamislio sam svoj grad iz snova, pa se sjetio mog krajnjeg cilja.
Shvatio sam da ne mogu samo razmišljati o diskriminaciji, raspravljati i izvlačiti pouke.
U borbi protiv nejednakosti se treba konkretno pristupiti, bez straha i nedoumica.
Treba shvatiti da je nejednakost glavni razlog tuge i nesreće u svijetu.
Da izgradimo gradove iz snova, trebamo krenuti ispočetka, zidati kamen po kamen.
Želim da jednog dana Bosna i Hercegovina bude zemlja o kojoj će mnogi sanjati.
Želim da stanovnici Bosne i Hercegovine shvate da se za krajnji mir s prošlošću treba izmiriti, jer jedino tako možemo osigurati da se tuđe patnje mogu nadoknaditi.
Ono što je neko izgubio, ne može nadoknaditi, ali može od sebe dati pouku svijetu.
Gledajući kroz prozor, vidim bogatstvo i siromaštvo, velike kuće i male, nedovršene.
Vidim bijedu i vidim sreću. Čujem plač i čujem smijeh.
Neki bi to nazvali ravnotežom, ali za mene je to samo još jedan odraz nejednakosti.
Zašto ne bismo svi uživali u sreći kad je ima dovoljno za sve?
U Bosni i Hercegovini je problem nejednakosti često ostavljen po strani.
Često čujem da se diskriminacija umanjuje i zanemaruje.
Najčešće biva zasjenjena drugim, po nekima važnijim pitanjima politike ili ekonomije.
Suzbijanje svih oblika diskriminacije treba da počne od porodice, ali najčešći savjet koji roditelji daju je: „Očvrsni!“
U najosjetljivim godinama roditelji često zanemaruju diskriminaciju među vršnjacima, jer smatraju da su i oni prošli kroz taj period neobilježeni.
Međutim, vršnjačko nasilje u Bosni i Hercegovini je i dalje veliki problem.
Sveprisutna je i pojava da se umanjuje fizičko nasilje, a pogotovo verbalno.
Sve ovo upućuje na nizak stepen razumijevanja žrtava nasilja, na nizak stepen empatije.
Često se sama žrtva izolira iz zajednice, iako joj je potrebna pomoć.
U Bosni i Hercegovini vlada opće neznanje o pojmovima diskriminacije, fašizma, rasizma ili šovinizma, iako smo multikulturalna, multietnička i multireligijska zemlja.
Iako smo zemlja bogata nacijama, često imamo nizak stepen razumijevanja prema drugim nacijama i rasama.
Ponekad je to neznanje, ponekad strah, ali jedini način da se bori protiv tih pojava je obrazovanje o toleranciji i prihvaćanju različitosti.
Baš kao u mom gradu iz snova, trebamo obrazovati nove generacije koje će da osiguraju prosperitetnu budućnost ne samo Bosni i Hercegovini i regiji, već i svijetu.
Trebamo osposobljavati mlade ljude da na nasilje i diskriminaciju reaguju oštro, da štite slabije i teže ka uspostavljanju mira.
Jedino u mirnoj zajednici možemo da planiramo budućnost, pa je zato nužno da shvatimo kako svako od nas može doprinijeti pobjedi nad diskriminacijom.
Svaki dan je nužno da shvatimo koliko je štetan uticaj diskriminacije, da se probudimo svako jutro znajući da je na mladim ljudima poput nas ovisna sretna budućnost naše zemlje i svijeta.
Želim da se ponosim da živim u tolerantnoj Bosni i Hercegovini.
Odlučio sam izaći u novi, promijenjeni svijet i ostaviti svoje gradove iz snova po strani.
Više neće biti samo snovi.
Armin Marić
Godina rođenja: 1999.
Bosanska Krupa