Sa svojih 30 godina imam iskustva kao neki za dva života. Imam mnogo poznanika, prijatelja i puno članova obitelji koji mi po krvnom srotstvu nisu ništa. Družila sam se i sa jako cjenjenim i poznatim ljudima na visokim državnim pozicijama. I mislila sam da nikada neću biti u kontaktu s kriminalcem, mafijašima, a kamoli šta više. Prije 2 godine vraćajući se sa putovanja, u avionu do mene je sjeo čovjek mojih godima, imao je crno-sjedu kosu i bradu. Bio je visok i zgodan, ali prije svega kulturan, ljubazan, pravi džentlmen. Počeli smo razgovarati, upoznavati se i dugi let je trajao kratko. Ali se ipak let završio i mi smo krenuli svojim putevima. Tako sam mislila sve dok se nisam sjetila mobitela. Prije već što smo sletjeli, pitao me je može li posuditi moj mobitel. Naravno, posudila sam mu. Kada je poslao poruku bilo je vrijeme za slijetanje, pa ga je mahinalno stavio u svoj džep. Pomislila sam
– „Nije frka, ili će ga vratiti ili neće. Ako ne, ionako si htjela kupiti novi.“
Dan kasnije smo se opet sreli. Ovoga puta smo bili u mojoj kancelariji. Kada se zahvalio i vratio mi mobitel pozvao me je na ručak kao znak izvinjenja za jučerasnji događaj. Pristala sam i tako smo se počeli družiti. Dan po dan, družili smo se, upoznavali, zbližavali, postali nerazdvojni za devet mjeseci. A onda se desio mali preokret. Do tad smo se uvijek veselili našim susretima i nikada nismo razgovarali o porodici. Taj dan se jednostavno nije pojavljivao, odgovarao na pozive, poruke. Bila sam bijesna, zabrinuta ali prije svega zaljubljena. Tu noć sam tražila hiljade i hiljade razloga opravdavajući njegove postupke iako nisam znala šta se desilo. A onda se pojavio pred mojim vratima. Bio je tužan, neraspoložen i skrivajući suze i bijes u istom trenutku, oči su mu se caklile. Do tog trenutka držala sam se onog „Muškarci ne plaču“. Nisam sumnjala da je on muškarac. Tad sam shvatila da se muškarci umore od držanja cijelog svijeta na svojim, na oko velikim i snažnim leđima. I da za vrijeme pauze trče u zagrljaj osobe koja ih nece smatrati manje vrijednim zato što im treba pauza. Zato je kralju potrebna kraljica, prije svega. Čvrsto me zagrlio, osjetila sam na svom vratu kako teško diše. Nije me puštao. Nakon izvjesnog vremena mi je ispričao šta se desilo. Rekao je:
– „Imam mlađeg i starijeg brata i babu. Imao sam i sestru blizankinju. Kažu da je umrla ali ja znam da je ubijena kao što i moja porodica zna. Za to sam smatrao babu krivim, iako sam znao da nije. Moj babo je kriminalac, moja porodica je mafija. Ali kada je moja sestra umrla digao sam ruke od svega toga. Promjenio sam prezime, nikoga od njih nisam htio vidjeti, niti čuti. To sam obećao, a preko obećanja ne idem. Jutros kad sam upalio TV vidio sam njegovo ime na ekranu. Ranjen je. Onda sam tražio u koju su ga bolnicu odvezli, kako je, šta se desilo. Cijeli dan sam zvao bolnicu i raspitivao se. Ali nisam otišao. Kažu da su izvadili dva metka i da je u komi. Grize me savjest što sam obećao nešto što lomi i mene i njih. Da je bar moja sestra ovdje, ovo se ne bi ni desilo…“
Poslije tog je šutnja zavladala, ali su naša tijela govorila. Poslije tog nisam znala šta da kazem, kako da reagujem, samo sam ga čvrsto zagrlila, dokazujući da ću uvijek biti uz njega i da neću dozvoliti da ga bilo šta slomi. Tu noć smo tako zaspali. Poslije desetak mjeseci smo se vjenčali i otišli na medeni mjesec. Samo se to promjenilo. Njegov babo je i dalje ležao u komi, a on je svaki dan zvao bolnicu i svaki dan je dobivao isti odgovor. Napamet znam njegovu reakciju nakon tog. Nakon ubrzano izgovorenih riječi, minute šutnje i polakog spuštanja telefona opet bi naslijedila minuta šutnje. U njegovom pogledu bi se vidjela tuga, bol i uplašenost, ali bi se ipak trznuo i vratio u trenutačni tok. Nikada ništa nisam pitala. Sve dok se reakcija, nakon nepunih jedanaest mjeseci, nije promijenila. Bilo je očigledno. Probudio se. Naravno, bilo je posljedica. Ostao je nepokretan. Moj muž je opet samo zvao. Opet nije otišao. Ali ja nisam ništa obećala i dan kasnije sam otišla u posjetu. Zatekla sam ga samog, nikog nije bilo u posjeti. Ostala sam dugo. Satima smo razgovarali. Slušao me sa suzama u očima. Pričala sam mu o njegovom sinu i o našoj sreći. A on meni da voli svoju obitelj, svoje sinove, a pogotovo svoju kćerku. Pričao mi je o njoj. Svi su bili nerazdvojni… Prije odlaska sam obećala da cu doći opet. Održala sam obećanje. Par dana poslije sam opet otišla. Ovoga puta nije bio sam. U sobi su bili njegova dva sina. Upoznala sam ih. Babo im je već pričao o meni. S radošću su me prihvatili. Ali radost nije bila potpuna, očigledno. I dalje se osjećao veliki nedostatak. Ali su i dalje bili čvrsti, jaki. Ubrzo je izašao iz bolnice. Postojala je velika nada da će prohodati. Opet sam ih posjetila. Upoznala sam cijelu mafijašku porodicu. Babo nije bio sretan zbog tog. Nije me htio miješati među njih. Moj muž je saznao da sam otišla njima u posjetu. Bio je ljut. Čekao me je ispred ograde, pripremljen da krene što prije. Nije htio ni ući u avliju. Na licu mu se vidjelo da je ljut. Šutio je. Dovezao me kući. Tad je rekao da ima posla i da će doći kasno, da ga ne čekam. Poljubila sam ga, a on je držao oči zatvorene sve dok nisam ušla u kuću. Prepoznala sam tu reakciju. Htio je da se malo smiri, a moji poljupci bi ga samo odveli u kuću. Jutro bi svanulo, a bio bi isti. Zato je zmirio. tad sam shvatila. Nije ljut, razočaran je, bijesan, plaši se, stare rane su opet pekle. Volio me je više i od sebe samog, a ja njega još više. To nikada nije bilo upitno. Plašio se da će se nešto loše desiti. Plašio se da ću završiti kao njegova sestra. Plašio se da će opet izgubiti svoj svijet. Razumjela sam ga. Čekala sam ga i čekala. Došao je kasno poslije ponoći. Pravila sam se da spavam, legao je pored mene a onda sam ga snažno zagrlila i tako smo zaspali. Ali se prašina opet digla. Ujutro za doručak, poslužili su nam i smrt. Opet su nas lomili. Tu noć kada je moj muž bio vani. Pucalo se. Tri zivota. Tri metka. Sva tri oduzeta na kukavički nacin. Poslije ponoći, kada su svi spavali, kukavica se ušunjala u kuću i ubila žrtve u snu. A te tri žrtve su babo i braće od mog muža. Nismo vjerovali. Samo smo ugasili TV i nastavili doručkovati. Sat-dva kasnije policija je pozvonila na vrata. Rekli su:
– „Primite naše saučešće!“
I dalje nismo vjerovali. Tražili smo da vidimo tijela. Bili su to oni. Bili smo u šoku, osjećaji su se pomiješali, nisam ih mogla raspoznati, a kamoli napisati, ni tad kao ni sad. Policija nam je rekla da ubrzo moramo dati izjavu. Taj dan mi je prošao… fali mi riječi da opišem kako. Sutra smo bili malo pribraniji. Poslije smo otišli u policisku stanicu, misleći da ćemo brzo završiti bez imalo napora. Ali ne, iznenađenja su se samo nizala. Sumnjali su u nas. Ne u mene koliko u mog muža. Za vrijeme ubistva ja sam bila u kući, sama. Videonadzor mi je bio alibi. Ali moj muž ga nije imao. Niko ga nije vidio za vrijeme ubistva. Gazda kukavice, gazda tog psa, je pametna ali ne i jaka, hrabra. U kuću je tu noc ubacio svoja dva psa, jedan je pucao i ubijao, a drugi je bio izdajica. Drugi je čuvao stražu i tako je ranjen. Ucjenili su ga, ili ce biti ranjen, lažno svjedočiti i biti nagrađen za to ili će biti ubijen na najgori mogući način od strane onih koje je izdao. Naravno, izabrao je zivot. Rekao je da se te noći pojavio moj muž s pištoljom. Da je pri izlasku iz kuce s krvavom košuljom njega ranio i misleći da je mrtav otišao. Mog muža su tad pritvorili. Rekli su da imaju i motiv za njegova djela. Vidjela sam ga na samo na dva minuta. Prvo sam mu objasnila da mu vjerujem, da vjerujem da on to nije uradio, ali da ga svejedno moram pitati da li je, samo bi se smirila. Razumio me je i rekao da on to nije, niti bi ikad uradio. Obećala sam mu da cu ga izvući iz zatvora i da ćemo opet biti sretni bez obzira na sve. Vjerovao mi je. Nekada nam se čini da je put ispred nas crn, a nekada samo trebamo upaliti svjetlo. Zato sam našla najboljeg advokata. Tražila sam dokaze. Tražila i tražila, na kraju sam i našla. U obližnjem selu siromašni starac je vidio mog muža za vrijeme ubistva. To je značilo da neko laže. Starac ili stražar? Na suđenju kada se spomenuo starac kao svjedok, tužitelj je iznio podatke o financiskom stanu starca prije ubistva i tad. Starac se jako obogatio. To je ukazivalo da je taj starac plaćeni svjedok. Ispalo je da laže. Ispalo je da sam ga ja platila da laže. Poslije tog sud je odgodio suđenje za dvije sedmice kasnije. I dalje je postojala nada. Nisam stala ni sekundu. Odmah sam se bacila na posao. Trebalo je dokazati da stražar laže, ali kako. Otišla sam na mjesto ubistva, tamo me čekalo ostatak porodice, ostatak mafijaške porodice. Bili su bez vođe pa su našli privremenu zamjenu među sobom. On me je uputio u cijelu priču. Kada je babo bio ranjen to je bio propali pokušaj ubistva za Mafijaškog Kuma. (Tako oni misle.) Kažu da je sam sebe tako nazvao. Kažu da je babo bio najmoćniji kriminalac u našoj zemlji i šire. A onda se pojavio Kum. I kao krtica po noći izašao na površinu uklanjajući svaku prepreku ispred sebe. I oni vjeruju da se u kuću, te noći, uvukla desna ruka Kuma. To je bio težak posao, a teški poslovi su za izabrane ljude. Pitala sam ih šta znaju o stražaru koji je te noći ranjen. Nisu znali puno. Imao je porodicu, nepokretno kćerku i ludu majku. Nije se isticao i bio je dobar stražar, zaposlenik. Poslije sam im rekla da saznaju kako je proveo svako sekundu svog života. Znala sam da rupa u toj priči postoji, a onda sam je našla. „Ko drugom jamu kopa, sam u nju pada.“ Dan poslije njegovog svjedočenja njegova kćerka je bila na operaciji. Našla sam jasne dokaze da su surađivali, da je izdajica i da laže. Tu noć sam bila prisrećna i ponosna. A onda su mi javili da sam udovica. U toj cijeloj priči se pojavio i treći pas, ušunjao se u kavez i ubio mog muža. Pas je ubio vezanog lava. I da ispadne još veća kukavica, izvršio je samoubistvo poslije tog. Nestvarno. Nakon jednog trenutka stopostotne sreće i nade, slijedi tuga i hrpa osjećaja koji se lome u meni, izazivaju mi suze da se proliju a koje prije svega ne znam opisati, ne znam napisati. Ako čovjek u jednom trenutku bude ispunjen srećom, u drugom ce biti ispunjen tugom. Ako jedan dio života provede u nepravdi, u drugom dijelu života ce pravda biti na nivou. A najgore po onog koji čini nepravdu je da ubije nadu u neprijatelju. Pored svake boli koju čovjek može da osjeti, kada izgubi nadu tad od silne boli prestane da osjeća. A najgori neprijatelj je onaj koji nema slabosti. Poslije dva dana je bila dženaza. Šta se desilo između smrti i dženaze? Ne znam. Kojim riječima da opišem kako se čovjek osjeca kada mu izvade srce i puste ga da nastavi živjeti? Obukla sam se u crno, crnu haljinu i cipele bez pete. Pustila sam crvenu kosu i stavila naočale da mi se ne vide oči, jer oči govore više od usana. Otišla sam na groblje. Sahranili su ga. Ljudi se još uvijek nisu razišli, a do mene je došao još jedan pas noseći mobitel iz pravca crnog auta sa napola otvorenim prozorom. Tamo je sjedio Kum. Posmatrao je. Stavila sam mobitel na uho, on je bio na vezi i rekao je smijajući se:
– „Rekao bi da mi je žao ali znaš i sama da nije.“
– „Što me ne ubije, samo me ojača. Ne brini, razumijem. I ja ću tebi jednog dana reći isto.“
– „Hmm, vidjet ćemo. Usput, crno ti dobro stoji, šteta sto si udovica. Zapravo, podsjećaš me na Crnu Udovicu.“
– „Hmm, s obzirom da me porediš s paukom, odlučila sam da ću te pojesti.“
– „Ženka pojede mužjaka kada joj se ne sviđa. Zašto bi me pojela?“
– „Vou, kakvo samopouzdanje. Prije svega, ko kaže da mi se sviđaš. Drugo. Ja nisam vaspitačica djece da te učim da budeš muškarac, da budeš hrabar i jak. Treće. A i da jesam vaspitačica, ti nisi dijete. Samo si ispod mog nivoa. Laki postupci za lake ljude. To je sve ispod mog nivoa, ja to nisam i to me čini boljim, čini me čovjekom. Ali kakogod da se okrene, veće sam muško od tebe.“- tad sam spustila slušalicu.
Taj dan je prošao, prošla je i sedmica. I dalje nisam imala plan. Kum je bio mojih godina i imao je mlađu sestru koju je jako volio. S obzirom da sam naslijedila sve od babe i muža, mozak mi se nasmijao na to. Mafijaški Kum s manom. Ideje su samo navirale. Ja nisam tip osobe koja vara i iskorištava. Ali i dalje se lomilo u meni da li da iskoristim tu manu ili ne. “S lopovom moraš biti lopov, da bi opstao.” Odlučila sam da se igramo njegove igrice. Odlučila sam da ga pobjedim u toj igri i kad dođem na vrh da se okrenem za 180°. Sljedeća tri mjeseca samo ga pratili, smišljali plan, a ja sam učila. Nisam mogla u rat bez obuke i oružja. Oteli smo mu sestru od 15 godina. Izgledala je kao da smo je mučili, ali nismo. Ipak je ona dijete. Dobro smo je našminkali, stavili joj vreću na glavu i onesvijestili je. Odlučili smo je prodati njenom bratu. Trebao je doći u napuštenu fabriku sa velikom sumom novca. Kada je došao i kada ju je takvu vidio pomislio je da smo je na smrt prebili. Tad me je sa bijesom u očima uhvatio za vrat. Svi ostali su ciljali na njega i njegovu sestru. Rekla sam:
– ” Moj život vrijedi duplo više od tvog života i života tvoje sestre.”
Pustio me je, tad sam vidjela strah u njegovim ocima. Moji ljudi su odveli njegovu sestru na sigurno. Htjela sam da porazgovaramo. Ali ne. On je zgrabio pištolj, uperio ga u mene i rekao:
– ” Noćas će neko da umre, Crna Udovico.”
Otela sam mu pištolj i uperila ga u njega,
– ” Ne brini, tvoja sestra ce biti bezbjedna kada ti umreš.”
Prisilila sam ga da klekne i rekla mu da časno umre. Ali sada, kada premotavam cijeli život unazad, sada kada kleči ispred mene, kada držim pištolj na njegovom čelu, sada se prisjećam svega i u prošlosti tražim put kojim da krenem. Opet se lomim. Šta je ispravno? Kako da ja budem pravedna prema “ljudima” koji nisu pravedni, ne samo prema meni, već prema svima? Zato su oni laki „ljudi“. Ako se može reći da su ljudi. A šta ih je, zapravo, učinilo takvim? Šta je mene učinilo razbojnikom? A da. Nepravda. Kojim putem sad, kada sam već daleko otišla da bi se mogla vratiti. Hmm… Već sam rekla ” Ko drugom jamu kopa, sam u nju pada.” A ja i dalje padam ali se i sad, ipak lomim od pada. Nepuna četiri mjeseca sam je kopala, od smrti mog muža. Duboka je, jako je duboka. Da li da prošlost ostavim u prošlosti, ali kako da pređem preko nje? Kako da bosa pređem preko trnja? Ti si jaka, možes šta god hoćes. Ali šta hoceš? Šta želiš? Da li želiš da budeš čovjek ili musliman? Ako želiš da budeš musliman. Pravi musliman. Onda nemoj prolit krv. Ljudi su toliko zli, toliko oholi, toliko bahati da neprijatelju žele najgoru kaznu. Ali pravi musliman zna da najgoru kaznu može dati samo i samo Stvoritelj. A oni koji se nisu uklopili u Islam, nazivaju se muslimanima, prolivaju tuđu krv i dozivaju Stvoritelja, misleći da je uz njih. Oni ne vjeruju da je Stvoritelj moćniji od njih. Zato postaju ubice. Zato prolivaju krv. Misle da su oni, ljudi, najmoćniji i da im ravnog nema. Zaboravila sam. Muslimani, ljudi imaju pravo na osvetu, po Islamu. Ali se mogu osvetiti samo i samo na isti način. Da li je to moguće? Da li je moguće napisati dva bolna događaja, a samo glavne uloge zamijeniti? Nije ista bol, nije isti cilj, nisu iste želje. Ali neki muslimani zaborave na to ili ti ne shvataju ozbiljno. Samo krenu na put osvete. Ali kad uprljaš ruke krvlju kako ih oprati? Šta kada se sve završi? Odluči, hoćeš li biti musliman ili čovjek? Kako god da se okrene – bićeš ubica. Ljudi su navikli da osuđuju cijelu naciju zbog pojedinaca, a nemaju pravo na to. Na to nema niko pravo, ni bogataš, ni siromah, ni ružni, ni lijepi, ni ubica, ni častan čovjek, ama baš niko nema pravo da osuđuje. Šta ćeš sad? Bez obzira koju krivinu odabereš kao prečicu nemoj zaboraviti ko si i gdje si krenula. Hajde, pucaj. Šta čekaš? Završi ovo što prije. Ionako predugo traje.
– „Rekao bi da mi je žao ali znaš i sam da nije.“
– „Vjerujem ti. Nije ti žao, kao što ni meni nije bilo žao ubiti ti cijelu porodicu, babu, braću, a tek muža. Kada ga je moj čovjek ubijao cvilio je, kao pas. Malo mu je falilo da se sažali nad njim. Policija ti možda nije rekla, umro je u boli, krv mu je frcala, malo je disao a onda je umro. Ne brini, tad je izgovorio tvoje ime, kao uplakana djevojčica. Šta si zapravo vidjela u njemu?“ – rekao je sa još većim strahom u očima. Odgovorila sam na pitanje:
– „Definitivno ono što ti nemaš. Da bio je velika, ogromna uplakana djevojčica, ali je bio isto toliko veće muško do tebe. Znaš, na početku sam mislila da si pametan ali ne i hrabar. Sada si mi dokazao da sam pogriješila. Ti ne samo da si kukavica, ogromna kukavica, već si, isto toliko, i glup. Pitam se ko te je gurao, pa si daleko stigao? Zar ti nikad nisu govorili da čvrsto stojiš na zemlji, da paziš da ne poletiš jer koliko visoko poletiš toliko ces nisko i pasti. Pitala bi te za posljednju želju, ali nisam zlatna ribica, ja donosim samo nesreću. Tvoje zadnje četiri sekunda, pomoli se, mada te niko neće spasit od mene. Jedan. Dva. Tri. Bum.“ – Pucala sam.
Puno sam pucala. Svakog puta sam se glasnije smijala i bila sve više sretnija, kao luda. Ali krv nije frcala. Pa naravno da nije. Prije već što sam zadnji put pucala, moj čovjek ga je udario u vrat, pa se onesvijestio. Možda sam glupa, ali sam dovoljno jaka da poštedim život. Ipak sam je lav u ovoj priči, a on je pas. Ako sam ga jednom spustila tako nisko mogu opet i opet. Ali svaki put će on biti slabiji, umorniji, a meni će to biti vježba, obična vježba. Da, jako je glupo bilo iskoristiti takvu priliku a ne ubiti ga. Da ga ubije, i dalje imam priliku, Ali bila bi sretna samo na sekund. Gledajući kako me sa strahom u očima posmatra čcinilo me je duže i više sretnijom. Jao, koliko sam samo zla. Ja nisam glupa. Ispala sam jako, jako pametna. Nadmudrila sam ih sve. Otišli smo na sud, opet mi je moć tekla venama. Dokazujući da sud nije bio u pravu, osjećala sam se kao da ih ponižavam. A na kraju su se morali izviniti. Ali šta ja imam od tog izvinjenja, hoće li to vratiti mog muža, moju porodicu? Neće, znam. Njih ništa neće vratiti. Kum je sam pao sam se ubio. Ko mu je kriv što mu je jezik brži i duži od pameti. Prije već što sam pucala, u razgovoru je priznao ubistvo i rekao detalje ubistva mog muža koji pišu samo u dosjeu. Čak ni ja nisam znala za njih. Uglavnom, osudili su ga na 60 godina robije. Za tih 60 godina on se, sigurna sam, neće pokajati. Ne vjerujem da će on nadživjeti zatvorsku kaznu. Ali to je nepravda. Sud, umjesto da ga osudi na doživotnu robiju, osudili su ga na 60 godina. Time kao da poriču da je on ubica. U svakom zlu ima dobro. Kako sam ja samo zla. Priznajem. Da su ga osudili na doživotnu robiju ne bi bila sretna kao sad. Sretna sam. Presretna. Ponovo. On će se nadati i nadati 60 godina, možda i manje. Kažu da ljudi osjete kada im je vrijeme da mriju. Tad će se toliko razočarati, da je vrijedno čekati 60 godina. Čekala bih i više samo da opet osjetim moć u svojim venama. Čekala bih da gledam kako gubi nadu, kako umire s razočarenjem, a toliko dugo će živjet sa dvije želje, da izađe iz zatvora i da me ubije. Ne mogu ni zamisliti kako će se osjećati kada mu dođe smrt. Ali znam da me to veseli više od činjenica da će umrijeti. Kako sam samo zla!
Kratko pojašnjenje rada: Mislim da svi ljudi imaju pravo na pravdu. I također mislim da je to među rijetkim pravima koje izumiru. A svi zaslužujemo pravdu. Samo postaje problem to što je neki kupuju kada je ne mogu zaslužiti i tako je otimaju od onih koji je stvarno zaslužuju. Mnogi se pitaju kako da zaustave i uhvate ubice, serijske ubice, kriminalce. Mnogi se pitaju kako da zaustave korov da raste, a nikome ne dolazi u glavu da mu korijen iščupaju. A oni kojima to dođe u glavu, dođe im u glavu i da je taj korov narastao zato što o toj zemlji niko nije vodio računa. Pa se ušute smatrajući se krivim i odgovornim. I tako puste i poboljšaju rast tog korova. Sva ostala prava ljudi se zadovoljavaju, samo za pravdu postoji ustanova i postoje ljudi koji je izriču. Ljudi koji izgube pravo na pravdu onda nemaju šta više da izgube.