Autorica: Maida Salkanović
„Ovaj svijet meni ne znači ništa. Želim biti slobodan. Želim se vratiti (u ISIS). Ljudi daju svoje živote, to je častan život.“
Abdelaziz Kuwan, borac ISIS-a
Faktori koji ljude privlače ISIS-u
Kada biste upitali prosječnog čovjeka/ženu koje je najveće zlo trenutno na svijetu, postoje dobre šanse da bi rekao/rekla da je to ISIS, islamska paradržava protiv koje se trenutno pozicioniraju neke od najvećih militarnih sila našeg doba. A kada biste tog istog čovjeka/ženu upitali šta je to što čini ISIS toliko moćnim da ga ne mogu poraziti te iste sile, vjerovatno biste dobili različite odgovore, od teorija zavjere da ISIS podržava Amerika, da imaju velike novčane resurse, da ih zapravo podržava i dobar dio lokalnih pobunjenika protiv kojih se bore i slično. Međutim, sigurno je da bi jedan od odgovora na to pitanje bio: ljudstvo. ISIS ima odlučne borce posvećene svom cilju koji ne prezaju ni od čega, pa ni od vlastite smrti kako bi ostvarili više ciljeve organizacije.
Dobar dio tog ljudstva (barem onaj medijski eksponiran) dolazi iz razvijenih zapadnih država. To su ljudi koji su odrasli, vrlo vjerovatno i rođeni u uređenim društvima, ali ih je nešto povuklo da ostave udobnost i sigurnost svojih domova da bi se borili za ISIS-ove paramilitarne formacije. Šta je to što vuče ove ljude ISIS-u, koja je to teža pomoću koje ova organizacija prikuplja svoje članove i umjesto mira i sigurnosti nudi im smrt i uništenje? Koji su to faktori koji čine da se ljudi okrenu jednoj ovakvoj organizaciji?
Neki od očitijih odgovora na ovo pitanje bili bi ekstremna posvećenost vjeri i ideji kreiranja države u kojoj ona vlada, pogotovo iz perspektive strogih, ortodoksnih muslimana koji zapadna društva smatraju dekadentnim i izopačenim. Drugi očit odgovor je diskriminacija u zapadnim društvima, gdje su svi ljudi jednaki samo na papiru, dok se zapravo useljenici raznih vrsta uvijek gledaju kao građani drugoga reda, bez obzira na njihove kapacitete, obrazovanje i mogućnosti.
Međutim, ovo su površinski odgovori koji ne nude prikaz kompletne slike. Ako čovjek kopa dublje (kao što smo mi koji smo trenirani u psihoanalizi navikli da činimo), nude se dva odgovora: potreba osobe za pripadnošću i potreba za svrhom u životu.
Potreba za pripadnošću
Potreba za pripadnošću je jedan od glavnih razloga ljudi se okreću organiziranim religijama. Još je njemački psiholog i filozof Erich Fromm tvrdio da je čovjekova najdublja potreba da prevaziđe svoju odvojenost, da „napusti zatvor svoje usamljenosti“. Zanimljivo je da borac ISIS-a iz Bahraina, Abdelaziz Kuwan koristi istu metaforu. „Šećem ulicama Bahreina i osjećam se kao u zatvoru“ rekao je Kuwan autorima knjige „ISIS: U srcu vojske terora“. Abdelaziz Kuwan u Bahrainu je imao slobodu, ali nije se osjećao slobodan, budući da zatvor o kome govori nije fizički, već se nalazi unutar njega samoga.
Više puta mi se desilo da me Amerikanci pitaju zašto su ljudi sa područja bivše Jugoslavije tako blagonakloni prema Titu. U njihovim očima, on je samo još jedan diktator i nikako im nije jasna Jugonostalgija niti Titonostalgija. Naravno, u ljubav prema Titu ulazi mnogo faktora, ali jedan od najjačih dakako je borba iz koje se rodio Tito kao vođa. Borba je ljudima davala osjećaj pripadnosti jednoj višoj sili, osjećaj da su na pravoj strani historije, a Tito se iz tog osjećaja razvio kao centralna figura koja je predstavljala pripadnost, koja je ujedinjavala ljude sa ovih prostora u jednu ideju veću od bilo kog čovjeka.
Zapadna društva su upravo zbog nedostatka ovog osjećaja pripadnosti imigranata plodno tlo za regrutiranje boraca ISIS-a. Imigranti, pa čak i oni druge ili treće generacije, često se osjećaju kao otpadnici od društva, kao da tu ne pripadaju, pogotovo ukoliko imaju neke značajke koje ih odvajaju od domicilnog stanovništva, kao što je druga boja kože ili ime koje označava pripadnost nekom drugom narodu. Ovaj osjećaj nepripadnosti razvija se u osjećaj nepravde. Nejednak tretman stvara ljude koji su spremni da se otvore nekoj ekstremnoj ideji samo kako bi se osjetili da negdje pripadaju, da su uvaženi i da nisu ništa manje ljudi od drugih u pokretu.
Osjećaj nejednakosti može biti baziran na različitim osobinama, dakle ne isključivo po porijeklu. Postoji dosta istraživanja o razlozima iz kojih se žene priključuju ISIS-u. Zaključak ide u prilog ovom našem argumentu: razočarane tretmanom koji dobijaju u zapadnim društvima, disiluzionirane isključivim zapadnjačkim feminizmom koji ne misli na potrebe žena koje ne pripadaju onoj glavnoj struji, koje su marginalizirane i isključene, žene se priključuju ideji za koju (pogrešno) misle da bi im mogla dati jednakost o kojoj sanjaju. Nezadovoljne svojim statusom u društvu, žene romantiziraju priključivanje ISIS-u i misle da bi mogle imati važnu ulogu u kreiranju novog društva, što nas dovodi do sljedećeg faktora: potrebe za svrhom u životu.
Potreba za svrhom u životu
U našem društvu dominira nezadovoljstvo. Bez obzira da li se radi o studentu u Beču koji se žali na konformitet društva ili fizičkom radniku iz BiH koji brine brige egzistencije, cinizam i kritika su preovladavajući diskursi. Nama vladaju nesigurnosti, frustracije i opća kompetitivnost. Drugi ljudi nam nisu suborci, već takmaci. Gledamo na druge kao na nekoga ko nam može preuzeti teško izgrađeni status u društvu, takmičimo se i sa svojom sjenkom, a drugi su nam neprestani izvor straha i prijetnja napredovanju.
Nikakvo čudo onda ako ste osoba kojoj treba nešto više, kojoj treba solidarnost i osjećaj više svrhe, da se okrećete ekstremima. Život nije neprestano takmičenje, niti bi trebao biti. Paulo Coelho u romanu „Zahir“ radi eksploraciju ove teme i govori o ženi koja iz luksuza odlazi u ratno područje kako bi se osjetila živom. Ovo može zvučati paradoksalno, ali brojni primjeri govore da se život cijeni koliko bi trebao tek u dodiru sa smrću.
Stoga mi nije toliko iznenađujuće kada sretnem nekoga iz BiH kako sa nostalgijom govori o ratnim vremenima, kada su se sa porodicom i susjedima skupljali oko svijeće, sa jedinom željom da dožive sutrašnji dan. U takvim vremenima, čovjek je potpuno prisutan u momentu. Ne razmišlja o budućnosti, jer je možda neće ni biti, nije opsjednut stvarima poput uspjeha i napretka, jer takve stvari se čine beznačajnim u poređenju sa onime što ih vreba iza ugla: nestanak, uništenje, ništavilo. Privlačnost blizine smrti nije zanemariva. Upravo ona je to što mnoge privuče ratištu, a da toga nisu ni svjesni. U zapadnim društvima veliki trend u psihologiji postaje tzv. mindfulness, pokret koji ljudima nudi upravo to: pripadnost trenutku, prisutnost u sadašnjosti, da ne razmišljaju o budućnosti i onome što ih sutra čeka. Dakle, da ne razmišljaju, već da jednostavno budu. Koliko god se činilo logičnim da ljudska bića treba da su uspješno savladala vještinu da budu, ona je vrlo često ono što modernom čovjeku nedostaje. Ljudi plaćaju velike novce psiholozima, kupuju drangulije koje ih podsjećaju da budu u trenutku, a neki putuju daleko i svoj problem rješavaju priključivanjem ekstremističkim pokretima.
Potreba da se za života uradi nešto više, da čovjekova zaostavština bude nešto veće od uobičajenih ljudskih dostignuća, da se učestvuje u izgradnji nečega većeg od čovjeka može se kriviti za ISIS-ovo uspješno regrutiranje stranih ratnika. Stoga, da bismo izbjegli formiranje ekstremističkih skupina poput ISIS-a, u budućnosti moramo razmisliti o potpunoj reorganizaciji zapadnog društva, njegovih vrijednosti i načina života. Vrijednosti za koje se razvijena društva nominalno bore, jednakost i sloboda za sve, trebaju postati istinski ciljevi. Ljudi ne smiju biti robovi kapitalizma. Kako bi se oduprli zovu slobode ekstremističkih skupina, zovu slobode koju pruža potpuna neopterećenost društvenim pravilima jer smrt je uvijek blizu, trebali bismo razviti društvo u kome čovjek može biti istinski slobodan. Ova sloboda ne smije biti individualistička, alijenizirana sloboda koju razvijena društva trenutno nude kao jedinu alternativu konformizmu, već sloboda u zajedništvu, sloboda u posvećenosti zajedničkom plemenitom cilju i slodoba da se život potpuno osjeti, bez zadrške.
Sami sebe stavili smo u krletku obzira i ropstva društvima kojim pripadamo. Vrijeme je da se oslobodimo.