Kroz našu malu domovinu, velika ruka vremena, prenijela je mnoge dane, mjesece i godine. Tako nam se prikrao i taj novi, savremeni, kako ga nazvaše 21. vijek. Nazivaju ga mnogim imenima i krase ga biranim epitetima: doba napretka i prosperiteta, moderno doba, doba demokratije. . .
Međutim, on je našoj domovini donio mnoge probleme. Ekonomska kriza, velik broj nezaposlenih, politička prepucavanja, smanjenje broja stanovnika, raseljavanje. . . samo su neki od njih, ali tu su i još mnogo veći, teži i opasniji problemi od navedenih. Svjedoci smo kršenja ljudskih prava, vlada diskriminacija i korupcija, još živi stari otac svih zala – fašizam, a i njegovi bliski rođaci: ekstremizam, rasizam, šovinizam. . .
Nažalost, ove probleme srećemo svakodnevno na svakom mjestu. Često se zapitam odakle potiču sve ove negativnosti? Sa kojeg to tamnog izvora ljudskog uma se one napajaju? Mnogi će krivca pronaći u gramzivoj vlasti, zloj politici ili pak nečem drugom, ali ako se bolje razmisli krivica se nalazi u pojedincu. U svakom od nas. Da, u nama, čije slabašno „ja“ šuti jer ga nije briga za drugog i koje samo u drugima vidi pogrešku. . . Nije krivac samo onaj koji je pokrenuo lavinu nacionalizma u našoj domovini i koji na svojoj savjesti nosi krvavi rat i stradanje hiljada nedužnih Bosanaca i Hercegovaca. Nije krivac samo onaj koji je mnogu djecu učinio siročadima i oduzeo im pravo na sreću, na djetinjstvo, školovanje i normalan život. Niti je krivac samo onaj koji je svjesno stvorio nepravedne zakone koji nisu jednaki za sve ljude. Krivac je i svaki od nas koji je šutio kada je vidio svoga školskog drugara kako je diskriminiran samo zato što je pripadnik druge vjere ili nacije. Krivac je i svaki od nas jer je glavu okrenuo kada je vidio da se krše prava manjina. Krivi smo svi mi pasivni promatrači nepravedne naše stvarnosti. Ja vas sada pitam, gdje smo? Zašto šutimo i do kad? Gdje je nestao naš glas, glas zaštite i podrške, glas za jednaka prava svakog pojedinca? Zar smo izgubili ideale? Zar smo pali na testu ljudskosti? Zar smo se umorili od toga da budemo ljudi? Ta šutnja je naše prokletstvo i ona zalijeva korov nepovjerenja i straha koji nam polahko okupira našu domovinu i uništava nam cvijet optimizma i suživota koji je rastao vijekovima. Zašto to sebi dopustiti? Vjerujem da svako od nas želi mir u domovini, ali da li je to moguće ukoliko djela ne prate riječi? Mnogi će reći kako je situacija teška, nepopravljiva, međutim gdje je taj naš pokušaj i doprinos da se ona popravi. I pored mnogih problema koje susrećemo, ona se može popraviti i izmjeniti na bolje. Mi smo sitni i na izgled nebitni, ali svaki korak ka napretku je od izuzetne važnosti.
Jedna mala iskra, popraćena voljom i strašću za uspjehom, dakako da će napraviti veliki plamen. Zato bi svako od nas trebao da zapali tu svoju iskru u svome srcu, koja će nas pokrenuti da damo svoj glas za mir i ljudska prava kakva dolikuju svakom čovjeku bez obzira na razlike. Zbog toga vas molim, pokrenite unutrašnje snage dobra koje svaki čovjek nosi u sebi. Zajedno ćemo biti jači. . . Zajedno će naše iskre postati plamen koji će svojom toplinom otopiti ledene sante ravnodušnosti, letargije i nemoći. Molim vas da razmislite o tome.
Kratko pojašnjenje rada: Želim da skrenem pažnju na stanje ljudskih prava u BiH i dam svoj doprinos kroz literarni rad. Važno je aktivirati mlade na rješavanju bitnih pitanja jer su oni budućnost i snaga društva.