Nedavno sam posjetila hotel „Terme“ na Ilidzi i ostala oduševljena sa unutrašnjim izgledom hotela. Moguće je popeti se na sprat bez stepenica. Naravno, postoji lift, ali umjesto stepenica je rampa za nesmetano kretanje osoba sa invaliditetom. Divno!
E, upravo zgrade, ulice, škole, kafići treba da imaju rampe i na ulazu i u svojoj unutrašnjosti. Treba da budu pristupačne svima koji žele da posjete određeni objekat.
Kultura i obrazovanje treba da budu osigurani za svakog građanina od strane lokalne zajednice. U Prijedoru je to djelimično omogućeno. Kada u kulturni objekat ili obrazovnu ustanovu postoji prilagođen ulaz penjanje na sprat je nemoguća misija ili u najgorem slučaju, ako se radi o osobi sa invaliditetom koja koristi invalidska kolica, postoji napor susretljivih ljudi uz čiju pomoć se osoba u invalidskim kolicima prenosi do željenog mjesta.
Diskriminacija!
Jedna od ovakvih „težačkih“ situacija je i pozorište Prijedor gdje je nedavno postavljena ulazna rampa, ali ne postoje iste u unutrašnjosti objekta koje bi omogućile nesmetan prolaz do sjedišta kako bi i osoba sa invaliditetom bila u mogućnosti da odgleda pozorišnu predstavu ili neki drugi kulturni događaj.
Mnogi kažu da treba da se osobe sa invaliditetom više socijalizuju, da izlaze iz svojih kuća i postanu „viđenije“, da postanu zadovoljniji građani. Prvi preduslov za stvaranje jedne takve ličnosti jeste njeno obrazovanje i kulturno uobličavanje. A da bi osoba sa invaliditetom mogla da postane zadovoljniji građanin moraju se ukloniti sve stepenice i mora prestati postojati diskriminacija.